Tko će danas razumjeti Isusa? Priču, prispodobu koju danas čusmo jako teško možemo prispodobiti svome vremenu i mentalitetu. Tko je u naše vrijeme seksualnih sloboda i gdje uopće čuo za tu riječ djevica (osim možda u horoskopu)? Svjetiljke koje one drže eventualno bi mogli prispodobiti s mobitelima (koji tako lijepo svijetle u mraku), a ove lude zaboravile su punjače…

No najteže je u stvari razumjeti ono što Isus pričom nastoji približiti – famozni “sud svita” – kraj vremena. Izgleda da ga ni sv. Pavao nije baš najbolje razumio jer u svojoj poslanici Solunjanima svoju generaciju ubraja u one koji će živi dočekati taj konačni susret s Gospodinom. No čini se da se taj trenutak i može opisati samo kao susret, susret Boga koji neprestano traži svoje stvorenje i čovjeka koji tapkajući i istražujući traži svoga Stvoritelja.

To je slika današnjeg prvog čitanja. Govor je o Mudrosti. To je druga riječ za Boga u Starom zavjetu. I sama knjiga odakle je uzet ovaj odlomak naziva se Knjiga mudrosti. Sv. pisac govori o onima koji traže mudrost, koji traže Boga. Jer to je u biti jedno te isto, poznavati Boga i živjeti s njime jest oznaka mudrog čovjeka. Takav čovjek zna da nije gospodar života, da je Bog taj o kojemu ovisi i sada i u vječnosti. Mudar čovjek zna da sva svoja dijela može cijeniti samo pred činjenicom vlastite malenosti i vlastite prolaznosti. Ništa i nitko tko na Bogu nije utemeljen ne može opstati trajno. Sve, apsolutno sve na ovom svijetu ima sigurno svoj kraj, konačno, za onog tko Boga ne priznaje barem onim što svak može razumom spoznati bez pretjerivanja se može reći: glup je čovjek. Ovo nisu riječi za uvredu, upotrijebio ih je sam gospodin Isus.

Onaj tko je Boga upoznao još više ga žeđa. I zato psalam pjeva: “Tebe žeđa duša moja” (Ps 63,2). Osjećaje nitko ne može izreći doli pjesnik. To je žeđanje za Bogom kao žeđanje za vodom za najvećih žega. Koliko je mudro ili ludo živo neki čovjek, možemo odrediti tek nakon njegove zemaljske smrti. Postoji ona uzrečica O mrtvima sve najljepše ali ipak ima i ona Svak umire kako je živio. Zato danas čitamo ovo čitanje koje je uobičajeno za sprovode i sprovodne mise. Apostol Pavao stavlja nam pred oči taj susret s Gospodinom, pa iako ni sam nije siguran kada će do njega doći, nastoji tješiti svoje ljubljene Solunjane.

Taj susret bit će kao vjenčanje, sjedinjenje ljudi i njihova Boga. Zato Gospodin Isus i govori danas o zarukama i o djevicama koje čekaju svoga zaručnika. Ove mudre pune svoje svjetiljke uljem, pune svoje živote dobrom, neporočnošću, milosrđem i praštanjem sebi i drugima. Lude žive kako žive dok ima onoga što im je život dao kao dobro, a poslije kako Bog da. A čovjek ne živi danas ili sutra, živi svaki dan i svaki dan troši ili puni tu svoju svjetiljku. Sv. Augustin izrekao je to ovako: “Boj se da Gospodin kraj tebe ne prođe, a da se nikada više ne vrati”. To znači živjeti svoju sadašnjost da bi mogli vidjeti taj trenutak. Jedan drugi veliki pisac, Blaise Pascal, reče negdje: “Mi nikada (nažalost) ne živimo u sadašnjosti. Preduhitrujemo budućnost koja nam odveć sporo ide u susret, kao da bismo htjeli ubrzati njezin tok… Tako smo nerazboriti da tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo nimalo na ono jedino vrijeme koje nam pripada… neka svatko ispita svoje misli pa će uvidjeti kako su mu one posve zauzete prošlošću i budućnošću. Gotovo i ne mislimo na sadašnjost… Sadašnjost nije nikada naš cilj… Na taj način mi uopće ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti.” tako, kad žalimo nad prošlošću, nad svojim padovima, glupostima, ili iščekujemo nešto novo u budućnosti, svjetiljke nam ostaju prazne, nemamo mudrost života. Mi smo tada kao te lude ili, kako bi bio bolji prijevod, tupe i glupe djevice.

Osobno, trenutno sam okružen knjigama i živim prilično daleko od stvarnog života. Još jednom se uvjeravam da samo knjige ne donose mudrost. Život donosi mudrost. Moje je iskustvo: samo život osvijetljen Kristom donosi mudrost. Zato mu želim ići u susret jer znam da me on traži i da dolazi kao što svjedoči zadnja molitva, zadnje riječi u Bibliji: “Dođi, Gospodine Isuse” (v. Otk 22,20).

Bruxelles, prosinac 2005.