Ovdje u Belgiji postoji dan dinastije ili blagdan posvećen kraljevskoj obitelji. Meni, kao djetetu republike (i one SRH u kojoj sam rođen i ove RH kojom se ponosim) izgledalo je čudno obilježavati i takav dan. No to mi je dalo misliti kako shvatiti današnji dan, blagdan jednog drugog kralja, onog nebeskog, sveopćeg kako nam svjedoče današnja čitanja – Krista Kralja. Ne znam kada su Belgijanci uveli svoj blagdan, ali znam kada je proglašen ovaj naš. Crkva ga je proglasila 1925. na 1600. godišnjicu Nicejskog koncila. Tamo, u Niceji u današnjoj Turskoj na prvom sveopćem koncilu cijela je Crkva počela prihvaćati one riječi koje i mi danas izričemo u Vjerovanju – “… i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”

A kako mi to znamo da je Krist kralj? Da li nam on sam to izravno kaže? U najtežem trenutku svoje ljudske povijesti kada se nalazi u svom Haagu na optuženičkoj klupi Pilat ga pita: “Ti si dakle kralj”, a Isus odgovara “Ti kažeš ja sam kralj, ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.” Zanimljivo je koliko se taj prizor spominje i u knjigama i propovijedima, vjeronaucima, a divno je prikazan i u filmu Pasija, no pitanje ostaje. Shvaćamo li mi, barem malo, značenje Božjega kraljevstva, Krista kao vladara neba, zemlje i moga malog vlastitog svijeta? Pa kako ćemo onda moći živjeti ono što Krist od nas traži ako nam je daleko ono što je on izrekao u najpotresnijim trenucima svoga života? Gospodin se i tome dosjetio. Evo, kroz današnje evanđelje nam poručuje: Ja, Krist Gospodin, svuda sam oko tebe. Čovječe okreni se malo, sami Kristi kraljevi oko tebe; i gladni i žedni i goli i bosi i stranci i u tamnici. Naravno, ne samo doslovno – ima ih gladnih dobre riječi, ima ih gladnih Božje riječi, dobrog primjera, ima ih u tamnici alkoholizma, bluda, droge – ma koliko hoćeš Krista Kralja oko tebe.

Zato je Krist tako izravan danas, zato donosi ovo veliko dijeljenje svijeta; jer zaista svi ljudi imaju mogućnost da se spase. U svakom čovjeku ima ta doza božanskog da bar na časak zaboravi na sebe i pomogne drugom, ne iz svog interesa, to je već zemaljsko, to nema veze s Kristom Kraljem, već zaboravljajući na sebe i pružajući pomoć, a da toga možda nije ni svjestan. Koliki ljudi, ne-kršćani, upravo to čine i po Kristovim riječima preteći će mnoge kršćane u Kraljevstvu Božjem. Jer mnogi od nas ponavljaju Gospodine, Gospodine, verglajući riječi, a zaboravljajući na djela. Da i ne spominjemo one koji su zaboravili i na riječi i na djela… To nam svjedoči i prvo čitanje. Gospodin pokazuje svoju vlastitu brigu nad svojim stadom, raspršenim, i slabima i jakima, ne želi zaboraviti nikoga.

Svi ovi tekstovi koje čitamo zadnjih nedjelja su eshatološki, govore o posljednjim stvarima. Mnogi nas plaše posljednjim stvarima, smakom svijeta. Ali što kaže Pavao? On veličanstveno završava sva ta čitanja: “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt!” (usp 1 Kor 15,26) Vratimo se još malo u Belgiju. Mi sami nemamo iskustvo Posljednjeg suda, prolaska kroz smrt, ne možemo si baš jasno prikazati cjelokupnu ljudsku povijest od Adama i Eve do konačne Kristove pobjede. Tu nam puno mogu pomoći umjetnici, vizionari ljudskoga roda.

U gradu Gentu, centru belgijske Flandrije nalazi se jedna od najslavnijih oltarskih slika na svijetu. Naziv joj je Mistični jaganjac i sastavljena je od 12 dijelova (tzv. poliptih). Kroz slike golih Adama i Eve, nesretnog bratoubojstva Kaina i Abela (male slike) autor želi pokazati našu golu i krvavu ljudsku povijest, usmjerujući nas istovremeno na centralnu sliku platna. Tu su sabrani svi, bogati i siromašni, sve osobe Staroga i Novoga zavjeta, anđeli pred oltarom Jaganjca koji toči svoju krv za nas. Nad svime time nalaze se velike slike Djevice, Krista Kralja i Ivana Krstitelja. Autori su braća Hubert i Jan van Eyck.

I dok kao putnici prolazimo ovom zemljom zamolimo s prorocima, onako kako ćemo govoriti u adventu: Dođi, Gospodine Isuse! Dođi i zakralji se u našim srcima, daj da osjetimo kako je tvoje kraljevstvo već započelo tu u našim srcima.

Bruxelles, 20. studenoga 2005.