Svi oni koji smatraju da imaju život bez trauma, teških grijeha ili neraščišćenih računa s prošlošću, zaobiđite, molim ovaj tekst. Ne gubite vrijeme na čitanje, na svijetu ima puno zanimljivih stvari za vas.

Ovo pišem za sve nas koji smo se usudili ili tek čeznemo jednom pogledati prošlosti u oči. Svojoj prošlosti. Bez maski, bez površnih opravdanja. Jer svjesni smo da nam je život otežao, da ponekad ne možemo živjeti ni upola, a kamoli u punini, jer nas prošlost sputava i utiče na našu sadašnjost.

Svi mi koji smo pokušali znamo da prije ili kasnije dolazi faza kad vidimo da sami ne možemo. Tad poželimo sve zaboraviti ili sve prespavati i živjeti “kao sav normalni svijet”. Koliko god bili pametni, pobožni koliko god prijatelja ili ljubavi od drugih imali. Ono “naše” ostaje kao uteg i prijetnja.

Mogao bih pisati o situacijama i imenima. Ali neću. Dirati u stare rane smije samo onaj koji ih želi liječiti reče negdje, čini mi se, biskup Strossmayer. Mislim da Bog ima pravo svojom riječju, dirnuti u stare rane. Upravo onako kako danas poručuje u prvom čitanju. Donosim ga u cijelosti. Za sve nas:

“Ne spominjite se onog što se zbilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu! Ali me ti, Jakove, nisi zazvao, niti si se zamorio oko mene, nego si me grijesima svojim mučio, bezakonjem svojim dosađivao mi. A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem” (Iz 43, 18-19; 21-22).

Drugi dio teksta, zaista je važan jednako kao i prvi! Jer često i uz najbolju volju kada jednom počnemo sagledavati dubioze svojega života ostajemo tek mali, lomljivi ljudi. Vrtimo se u krugu i još nam je teže jer želimo vjerovati da nam je Bog sve oprostio, a mi sami sebi ne možemo.

I unatoč svemu često ostajemo zakočeni, oduzeti u tom dijelu svojega života.

Pa se pitamo, svjesno ili nesvjesno zašto taj naš silni Bog, taj naš mili Isus ne reagira i ne presječe već jednom te spone koje nas usporavaju i čine nemoćnima.

Možda i ne znajući našli smo se u situaciji uzetoga iz današnjeg evanđelja. Ne imajući snage, volje, vjere, mogućnosti, hrabrosti, znanja, poniznosti (ili tko zna čega) probiti se do njega i zamoliti ga za ono što nam je uistinu potrebno.

“Nosila su ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao” (Mk 2, 3b-4).

Da, da bismo ustali iz svoje uzetosti uvijek moraju biti tu drugi i Bog. Mi i naš problem, bolest, nemoć, grijeh i s druge strane oni koji nas nose i Bog prema kojem idemo. I koji jedini liječi!

No, ti “nosači” obično ne dolaze sami, ne padnu s neba. Treba ih naći, treba im reći da ne mogu dalje, ući s njima u vlastitu situaciju. Tek tada možemo zajednički pred Boga.

Na kraju zadnje frapantno otkriće – ti koji me nose obično nisu ni zdravi ni bezbrižni, i vrlo brzo nastupa moj red biti “nosač”. Svojim činom pomogao sam njima da priznaju svoj problem i krenu, budu poneseni prema Gospodinu.

Taj put je moguć, taj put je kršćanina u grijehu i problemu jedini ispravan i moguć ako se želi zaista susresti sa sobom i promijeniti u sebi.

Jedini put koji imamo prema Gospodinu, prema tom velikom “Da” kako nam danas piše sv. Pavao Apostol, jest put križa i pod križem. Samo–pomoći koje nam se danas nude samo su nadomjesci i instant–rješenja koja u biti ne rješavaju ništa. Ne mogu riješiti tvrdokorne bolesti duše i tijela. Bolesti kojih, ponekad, nismo ni svjesni. Kad Isus liječi, On liječi uvijek duboko, obraćenički. Sve ono površno od danas do sutra, vani – a unutra – ne, to su neki naši apaurini koje si dajemo sami ili drugi.

Put koji nam Bog nudi u današnjim čitanjima jest životni, višegodišnji, ali utoliko vredniji i izazovniji. U svakom slučaju moguć!

Bruxelles, 15. veljače 2006.