2. korizmena nedjelja; Utjeha

Svake nedjelje mi molimo u vjerovanju – vjerujem u uskrsnuće tijela. Da, ovog mog i tvog ljudskog tijela za koga vidimo da se iz godine u godinu mijenja, da počinje obolijevati i propadati – a mi ga ipak tako volimo. Unatoč svoj našoj njezi i brizi, ono će ipak umrijeti, nestati, i mi vjerujemo na sliku Kristovu opet uskrsnuti.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.skybluevaping.co.za petak, 14. ožujka 2014. u 09:32

Koja razlika između evanđelja prošle nedjelje i ovoga današnjeg!

Isus je tamo kušan, u borbi s napasnikom, a ovdje u svojoj slavi preobražen, Bog od Boga.

Vjerujem da svako od nas ima to iskustvo; progonjeni od svojih tjeskoba, slabosti, tražimo, borimo se i onda svjetlo, sigurnost. Ponekad ju donese prijatelj, voljena osoba, možda tek samo poznanik ili čak neznanac, ponekad je to nešto što pročitamo ili čujemo. Iskreno se nadam da smo to ponekad i mi svećenici koji se trudimo Božju riječ utjehe i snage približiti vjernicima ali i sebi samima. Dakle, između prošlonedjeljnog i današnjeg evanđelja preskačemo velik dio Isusova života i približavamo se onom ključnom – ulasku u Jeruzalem, Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću.

U Isusu se već sigurno vodi ona unutrašnja borba koja će kulminirati u Maslinskom vrtu i u onim nama tako bliskim riječima – “Oče, ako je moguće, neka me mine ovaj kalež” (usp. Mt 26,42; Lk 22,42). Kao i uvijek u takvim trenucima, važnim trenucima svoga života, Isus se povlači na molitvu. Na osamu, na visoko, na jedno brdo u Galileji. Vodi sa sobom onu istu trojicu koje je odabrao da budu uz njega i u mučnoj molitvi u Maslinskom vrtu: Petra, Ivana i Jakova.

Isus nalazi utjehu, iz ljudske tjeskobe i neshvaćenosti uspinje se do onoga što on jest, Bog, zakonoznanac, prorok nad prorocima, Sin ljubljeni. U biti, od svih ljudi ova dva prvaka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija, mogu ga najbolje shvatiti. Isus je njihov logični nastavak, dostojni nasljednik i ispunitelj svega o čemu su oni govorili. Kao što su stari Izraelci predvođeni Mojsijem krenuli iz Egipta – zemlje ropstva – i počeli svoj Izlazak kroz Crveno more tako i Isus treba povesti novi Božji narod kroz svoju smrt u novi Izlazak, izlazak iz ropstva grijeha i smrti. Kao što je Mojsije dobio ploče Zakona ispisane prstom desne Očeve – Duhom Božjim – tako je i Isus dao novi zakon, zakon ljubavi koji nadahnjuje taj isti Duh. Kao što je Ilija u vatri i svjetlosti uznesen na nebo, tako će i Isus ustati u dan svoga uskrsnuća.

A učenici? Oni su pozaspali. Ta trojica, u koje se Isus uzdao i ovdje i na Maslinskoj gori napravili su isto – oni su pozaspali – gotovo nisu ni primijetili što se dogodilo. Kako očita ljudska reakcija; tamo su bili pospani od priprema i slavljenja Pashe, ovdje možda od napornog penjanja na to brdo. Koliko puta se to i nama dogodilo – pred Božjim misterijem smo zaspali, odlutali. Ne koristi nam ni vježba, ni stajanje, ni klečanje, tijelo odnosi pobjedu i odvede naš duh drugamo. Možda je tome razlog što tad osjećamo isto što i Petar: dobro mi je ovako, nitko me ne uznemirava, u Božjoj sam sigurnosti, najbolje je ostati ovako.

Tako učenici, ti najbliži, nisu ništa razumjeli ni tada ni u Maslinskom vrtu – ostali su uspavani. Bilo je nužno potrebno teško iskustvo križa, iznenađenosti i razočaranosti za učenike, da bi konačno shvatili svu veličinu i poruku Isusova života i nauka. Kako je Isus izgledao u trenutku uskrsnuća, nitko ne zna jer to nitko nije vidio. No kako je izgledalo preobraženo Isusovo zemaljsko tijelo, svjedoče nam, evo, evanđelisti i slikaju slikari. Bijelo, sjajno, slavno.

Svake nedjelje mi molimo u vjerovanju – vjerujem u uskrsnuće tijela. Da, ovog mog i tvog ljudskog tijela za koga vidimo da se iz godine u godinu mijenja, da počinje obolijevati i propadati – a mi ga ipak tako volimo. Unatoč svoj našoj njezi i brizi, ono će ipak umrijeti, nestati, i mi vjerujemo na sliku Kristovu opet uskrsnuti. Tekst sv. Pavla iz poslanice Filipljanima, postao je dio obreda sprovoda, no tamo ga malo tko čuje a još manje razumije. Uz tekst o Isusovu preobraženju i uskrsnuću on dobija svu svoju vrijednost i značenje. “I On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnom” (v. Fil 3,21).

Ne zaboravimo da je naša vjera – vjera utjelovljenja. Bog ne izabire slučajno baš ovakav susret s nama, utjelovljujući se i spašavajući nas upravo po tijelu. Ne bojmo se voljeti svoje tijelo jer mi cijeli, duh naš, duša i tijelo, idemo Gospodinu koji nas želi do kraja ujediniti, proslaviti i pobožanstveniti, čineći nas jednake sebi.

Bruxelles, 4. ožujka 2007.
 

Da biste komentirali, prijavite se.