2. nedjelja došašća; Pustinja

Puno je toga u nama što Gospodin treba spaliti, što treba otići u oganj. Često se čudimo zašto ne napredujemo kao ljudi, kao kršćani, zašto zlo ili grijeh trijumfira čak i u nama samima. Upravo zato što se bojimo dopustiti Gospodinu da spali naše kumire i naše lažne sigurnosti koji mogu ležati i u lažima i u obmanama ovoga svijeta.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.hothdwallpaper.net petak, 06. prosinca 2013. u 10:33

Ne znam koliko je nas imalo priliku vidjeti pustinju, onu pješčanu s dinama ili onu kamenitu u kojoj je smješteno današnje evanđelje. Nasuprot tome, siguran sam da je većina pročitala u svom djetinjstvu jednu knjigu za djecu koja je smještena u pustinji. Antoine de Saint–Exupéry priča nam o svom susretu s Malim princem, usred Sahare. No Mali princ nije ni umoran ni ustrašen pustinjom. Njegov je jedini cilj vidjeti svari, ljude i životinje onakve kakve jesu. Pisac uz njega otkriva što je bitno u životu. Pustinja je kao stvorena za to. U pustinji se nema što očima vidjeti, jer kako kaže Mali princ, ono bitno sakriveno je očima, ono bitno vidi se srcem.

Ako kroz priču gledamo i današnje prvo čitanje, onda slobodnu možemo primijeniti jednu drugu pripovjedačku formu – basnu. Prorok Izaija donosi nam cijeli zoo-vrt, od vuka preko janjeta i teleta do zmije. Iz tih životinja lako možemo iščitati ljudsku narav. Svi mi u sebi imamo i vučje grabežljivosti i janjeće umiljatosti. A ipak, Djetešce nas je povelo kroz najčudniju Orwellovu farmu, mireći nas sa samima sobom i međusobno.

A onda ulazimo u povijest spasenja. Kako nam nježne slike donosi danas prorok Izaija! Iz staroga davno otpiljenog panja izniče nova zelena mladica. Izaija nam na početku svoga govora spominje jedno ime – panj Jišajev – Jesejev. Radi se o ocu kralja Davida, onome koji je imao osam sinova, a prorok Samuel po Božjem nadahnuću izabire upravo najmlađeg, osmog dječaka Davida, za kralja.

U doba Izaijino, to moćno Davidovo kraljevstvo nije više postojalo, ostala je samo uspomena, otpiljeni panj, a Izaija u duhu gleda rast nečega novog iz toga panja. Izaija vidi nekoga na kojem će u punini počivati Božji duh. Duh Sveti, Božja ljubav, iako za Izaiju skriven, na njegova je usta objavio svojih sedam darova koje mi upravo na ovaj način molimo još i danas. Gospodin je ona potpuna pravda, onaj potpuni mir o kojem pjeva današnji psalam. Svi ljudski pokušaji stvaranja mira bez Boga unaprijed su osuđeni na propast. Dok Gospodin ne bude dignut kao stijeg narodima, kako nam kaže prorok Izaija, ovaj svijet bit će uvijek nužno osuđen na sukobe i rat.

No Izaija nije skroz na skroz blag. U ovome tekstu čitamo: “Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika” (v. Iz 11,4). Krist je to zaista za svoga zemaljskog života i činio, no ove riječi jednako se dobro mogu primijeniti i na njegova preteču Ivana Krstitelja o kojem nam govori današnje Evanđelje. Evanđelje nam to potvrđuje kada govori za Ivana: “Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze” (Mt 3,3).

Zaustavimo se nakratko s Ivanom Krstiteljem na mjestu gdje propovijeda: u okolici rijeke Jordana. Radi se u stvari o judejskoj pustinji gdje tek u najužem pojasu uz rijeku, nakon što ona izađe iz Galilejskog jezera postoji zelenilo, ostalo je suro kamenito tlo bez znaka života. Sama rijeka Jordan utječe u Mrtvo more u dubokoj depresiji od preko 400 metara ispod razine Sredozemnog mora.

Ivan se obrušava na farizeje nazivajući ih leglo gujinje. Dakle, govori o istom onom što i Izaija prorok. Ne zaboravimo, farizeji su krema onoga društva, istaknuti u vjerskim zajednicama i nužno pomalo političari. Upravo njih vrlo čvrsto upozorava Ivan ne trpeći nikakve isprike kao što su: pa svi smo mi iz istog naroda, svi isto griješimo, a evo mi se trudimo da se to bar na vani ne vidi. Ivan upozorava: ako se zaista iskreno želite obratiti donosite i plodove obraćanja. U suprotnom Ivan spominje oganj neugasivi za one čija su djela jednaka pljevi koja se spaljuje.

Puno je toga u nama što Gospodin treba spaliti, što treba otići u oganj. Često se čudimo zašto ne napredujemo kao ljudi, kao kršćani, zašto zlo ili grijeh trijumfira čak i u nama samima. Upravo zato što se bojimo dopustiti Gospodinu da spali naše kumire i naše lažne sigurnosti koji mogu ležati i u lažima i u obmanama ovoga svijeta. Ali to boli, bolno je vidjeti kako gore i nestaju tvoje sigurnosti makar i znao da su bile lažne. To čišćenje nam treba i više nego što smo spremi priznati! Pripitomljeni kao one životinje na početku, samo tako otkrit ćemo mir, mir koji svijet ne može dati, niti ga možemo kupiti.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 5. prosinca 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.