2. nedjelja kroz godinu; Ivan Krstitelj

Svatko od nas ima misiju, zadaću vlastitog života. Osim što trebamo izabrati svoje zvanje, profesiju, životnog sudruga, čovjek je pozvan odlučivati se za dobro ili, kako nas katekizam uči, spoznati Boga.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: miriadna.com petak, 17. siječnja 2014. u 09:02

Evo nam još jednog susreta s Ivanom Krstiteljem. Nastavak izvještaja o Isusovu krštenju. Isusovo krštenje 2 – da se poslužimo malo hollywoodskim rječnikom. Ivan je ispunio svoju misiju: krstio je Isusa i svima dao odgovor tko je Isus iz Nazareta. Taj jednostavni odgovor čitamo na kraju današnjeg evanđelja: “On je Sin Božji” (v. Iv 1,34). Kada smo god u nekoj nedoumici, kad trebamo birati između nekog ili nečeg, mudro je pitati i poslušati savjet. Osobito ako je osoba koja nam savjet daje upućena u problem koji nas muči. Ivanov jednostavni odgovor usmjeren je svima koji se pitaju: tko je Isus?

Ivan je ispunjavajući svoju misiju prema Isusu ispunio i svoj vlastit život, svoje vlastito poslanje. Dobivši jasne znakove, svima onima koje je on sam skupio, sam probudio na obraćenje, pokazao je Mesiju, krstio ga da se ispune Pisma i svima posvjedočuje da je Isus Božji Sin. Njegova misija kao da je gotova. No sjetimo se, nakon ovih spektakularnih događaja na Isusovu krštenju, Ivan će doći u drugačiju životnu situaciju. Iz zatvora, gdje mu prijeti smrt, po svojim učenicima pita Isusa: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo” (Iv 7,19). Ivan kao da je posumnjao. Jer Isus je bio toliko drugačiji od svih; svih proroka, svih izraelskih vladara, svih predodžbi o Mesiji, potpuno nov. Ivan je trebao još jednu potvrdu od samoga Isusa. Dobiva je, znamo, ali ne izravno. Isus mu citira starozavjetne proroke ostavljajući i Ivanu slobodan izbor: da, to je moj Mesija ili ne, to je previše za mene.

Svatko od nas ima misiju, zadaću vlastitog života. Osim što trebamo izabrati svoje zvanje, profesiju, životnog sudruga, čovjek je pozvan odlučivati se za dobro ili, kako nas katekizam uči, spoznati Boga. U tom odlučivanju, u toj našoj životnoj zadaći i mi imamo trenutaka kad nam se otvori nebo, kao što smo čitali prošle nedjelje, i kada nam se čini da smo uspjeli u toj zadaći. Ali ima trenutaka kada kao da smo u tamnici; možda se čak osjećamo i pravedni kao što se Ivan osjećao, jer je bio zatvoren zbog toga što je rekao istinu. Tada nam ništa nije jasno kao što se i Ivan pita o najvažnijoj misiji svoga života. Čak ni Isus ne odgovara izravno – Isus je jasan, ali opet traži ono zrnce vjere.

I konačno Ivanova smrt, brža i bezbolnija od Isusove, ali s druge strane izvršena zbog bizarnog razloga i tako surovo. Njegova odrubljena glava na pladnju radi hira jedne djevojke. Ali njegova životna misija, životni poziv je izvršen – do kraja. On je mogao dočekati udobnu starost kao hramski svećenik kao što mu je bio i otac. Nije izabrao ni put političkog manipulatora masama. Nije rekao Isusu čuj, ljudi su prvi krenuli za mnom – idi ti negdje drugdje propovijedaj, ovo je moj teritorij! Ne, on je odlučio potpuno se sniziti, nestati da bi po Isusu opet bio uzvišen.

Možda nam se čini da je Ivana još teže nasljedovati nego Isusa. Ali ono gdje će Ivan uvijek biti izazov za nasljedovanje jest njegov govor istine. Prema Kristu: manji sam od tebe; prema ljudima: ovo je Sin Božji; prema vlastodršcima kao što je bio Herod: ne možeš varati narod. Laž, nasuprot tome, prvo je oruđe kojim se služi Sotona. Od početka. U današnjem drugom čitanju iz Pavlove poslanice Korinćanima koju ćemo slušati i sljedećih nedjelja, čujemo kako on pozdravlja te prve kršćane u Korintu. Naziva ih izabranicima, svetima. I zaista, prvi kršćani tako su se međusobno oslovljavali. Neki bi danas to prokomentirali kao čisto farizejstvo. Ali ti zaboravljaju da svetost nije neka titula već program, put za nasljedovanje. Hodeći za Kristom nužno ćemo se suočiti i s pitanjem istine. I to radikalne. Prema sebi, prema drugome i prema Bogu. Istine koju nekad bez Boga nećemo moći ni podnijeti. Istine koja će toliko puta biti zamagljena ljudskim lažima. Pa i našima, koje sami izgovaramo, i s kojima se sami zavaravamo. Odmak od tih laži uvijek je korak bliže Bogu.

Svetost u istini nije utopija, nešto neostvarivo i nedokučivo. Onaj tko ljubi istinu ide za svetošću i ide za Bogom.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 16. siječnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.