2. vazmena nedjelja; Mir vama!

Imati Boga milosrdnoga koji te ljubi do smrti i preko smrti, to je otkriće ove nedjelje posvećene Božjem milosrđu, a slobodno možemo reći i našega vremena. Crkvi je trebalo dvadeset stoljeća da i formalno proglasi blagdan Gospodinova milosrđa. Upravo po papi Ivanu Pavlu u njegovoj rodnoj zemlji i njegovu biskupskom gradu Krakowu svečano je proglašeno još jedno otajstvo, još jedna istina o našemu Bogu.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock petak, 25. travnja 2014. u 09:15

Mir vama! Isusov pozdrav koji je istovremeno bio i pozdrav opraštanja, odlaska Ocu. Njegov namjesnik na zemlji, naš dragi Karolek/Lolek, da upotrijebimo poljski naziv od milja za papu Ivana Pavla s kojim smo se oprostili, pozdravio je ovaj svijet Isusovim uskrsnim riječima: “Ne bojte se!” Ako ih već nije izrekao, svojim ih je zadnjim danima još više posvjedočio, štoviše u radosti je krenuo Ocu!

Mir vama! Kako otrcano i prazno zvuče te riječi ako iza njih ne stoji neko kome vjerujemo. Kada sam ljut, bezvoljan ili očajan, što mi znače riječi tipa: smiri se, umiri se, bit će sve dobro. Ništa me to neće umiriti, osim ako su izrečene od osobe koja me je već umirivala prije, koja mi je uspjela pokazati izlaz, koja je snažna u mojim očima. I nije stvar u fizičkoj snazi, mogu to biti nepokretni čovjek ili posve onemoćao starac.

Za apostole to je bio Isus. On je za njih bio autoritet, snaga. Iako su i posumnjali i pobojali se, ipak je on taj koji je smirio oluju na moru, onda kada je bio i njihov život u opasnosti, a to je za nas najveći dokaz nečije snage. Kada je moja koža u pitanju i kad mi pomogneš, ti si tada velik i jak u mojim očima.

Evo nam odmah pitanja: je li Isus taj kome ja vjerujem, koji je spasio barem jednom i moju kožu? Dira li me taj njegov pozdrav: Mir vama? Ima li on autoritet i snagu za mene? Koliko puta mora te riječi Isus ponavljati za mene? U ovom kratkom evanđeoskom odlomku o Tominoj nevjeri ponavljaju se tri puta. Mi ljudi tako smo zaboravna i plašljiva bića. Lako zaboravljamo prošli iskaz milosrđa i dobrote i tržimo opet nešto više. Naš dragi apostol Toma, koga danas spominje evanđelje, također je vidio tolika čudesa. Ali sve je to zaboravio, sve to nema važnosti, potrebno je čudo, dokaz za mene, po mojoj mjeri. Isus ne bi bio Isus kad mu ne bi ponudio i više. Sam mu nudi svoje rane.

Da li je Toma još koji put posumnjao? Ne znamo. Ako bismo sudili iz vlastitog iskustva, tada bi se mogli okladiti da jest. Pa što ga je onda držalo da je stigao – po tradiciji – sve do Indije propovijedajući? Što nas konačno drži, kad znamo da svi tako lako padamo pod utjecaj lošeg, da tako lako posumnjamo?

Drži nas, i kršćane će uvijek držati, taj Isusov duh opraštanja, opraštanja i milosrđa koje je njegovo neizmjerno svojstvo. Imati Boga milosrdnoga koji te ljubi do smrti i preko smrti, to je otkriće ove nedjelje posvećene Božjem milosrđu, a slobodno možemo reći i našega vremena. Crkvi je trebalo dvadeset stoljeća da i formalno proglasi blagdan Gospodinova milosrđa. Upravo po papi Ivanu Pavlu u njegovoj rodnoj zemlji i njegovu biskupskom gradu Krakowu svečano je proglašeno još jedno otajstvo, još jedna istina o našemu Bogu: ne samo da On za nas ima otvoreno srce (otajstvo Presvetog Srca Isusova), nego je On Milosrdni Bog koji milosrđem spašava svijet. Da, to milosrđe spasilo je, neznani moj prijatelju, i tvoju i moju kožu, i zato riječi mir vama imaju snagu i za tebe i za mene, ma koliko nemirni trenutno bili.

Ali Tomina nevjera nije ono glavno što trebamo pročitati i čuti u ovom evanđelju! Ono što on stavlja kao uvjet da bi povjerovao, jesu Kristove rane, ožiljci teške muke koju je podnio. Crkva je uvijek imala poteškoća u naviještanju Krista kad god bi se pokazivala jaka, moćna, nadzemaljska, nedodirljiva. Ljudima, pa ako mogu biti tako osoban, ni meni samom ne treba Bog koji je monolitna, nedodirljiva i daleka stijena, niti Crkva koja bi bila odslika takvog monolita. Meni treba ranjeni Bog, jer je to duboko iskustvo svakog ljudskog života. U tome je valjda tajna “uspjeha”, ne po ljudsku, nego po Božju i Ivana Pavla. Nije se bojao pokazati i na rane – i same Crkve ali i sebe osobno. Gospa se pobrinula, da tako kažemo, za duboku ranu na početku njegova pontifikata – metak koji je dospio do njegova srca, a ipak ga nije usmrtio, sve do svjedočkog, ali sigurno i patničkog života, sve do smrti, do Božje volje.

Ranjenost je tajna Božjeg milosrđa, ranjenost je tajna kršćanina. Svakodnevno se predavati i vjerovati Ranjenom poziv je ovog uskrsnog vremena i ove Tomine nedjelje.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 3. travnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.