23. nedjelja kroz godinu; Zajednica

Molitva zajednice (makar i najmanje) Isusovih učenika može činiti čuda ukoliko slijedi njegov primjer nesebične ljubavi.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: collaborenthealth.com subota, 06. rujna 2014. u 17:24

Dok sam bio običan mladi vjernik, dakle prije odlaska na bogosloviju, ni čuo nisam da postoje neke zajednice u Crkvi. Znao sam samo za župu, a ni tu mi nije bilo poznato da je i ona (ili bi barem trebala biti) jedna zajednica – župna zajednica. Kasnije, kada sam malo dublje zavirio i zašao u Crkvu i njezinu strukturu, otkrio sam da je ona sastavljena od puno različitih, većih ili manjih zajednica. Naučili su me da je čovjek po svojoj biti društveno biće i da mu je potrebna zajednica, prvo ona obiteljska pa kasnije mnoge druge da bi uopće postao i bio čovjek. S druge pak strane otkrio sam također da gotovo ni jedna zajednica ne funkcionira (osobito ne na duže vrijeme) spontano i skladno. Sve te zajednice uglavnom funkcioniraju po nekim zakonitostima, pisanim ili nepisanim, pravilima ponašanja i djelovanja. Vezuje ih još jedna stvar: često u njima nema nekog dubljeg zajedništva, postoje klanovi, suprotstavljanja, nekakva hijerarhija i često neiskrenost ili barem veliki oprez u međusobnom komuniciranju.

Nevjerojatno je koliko takvih, negativnih i površnih stvari postoji i u crkvenim zajednicama (od laičkih do sestarskih i kleričkih) koje bi istovremeno htjele biti zajednice Kristove ljubavi, pažnje, milosrđa i praštanja! Zaista je mali broj onih zajednica (a to govori netko tko je takvih zajednica upoznao zaista puno) koje su sazrele do stupnja kada stvari o kojima govore današnja čitanja uspijevaju reći jedni drugima u istini i ljubavi. Međusobni rast u istini i spremnosti tu istinu, ili barem svoj stav izreći i čuti od drugoga, kao da je nemoguća misija za većinu takvih zajednica. Najčešću stvar koju čujem u zajednicama za koje i sam imam odgovornost, ili u povjeravanju ljudi koji su aktivni u takvim zajednicama, od župa pa nadalje, jest: ja se ne usudim više nikom ništa reći ili pak bila sam naivna/naivan pa sam nekom rekla to i to i sada imamo veliki problem…

Dapače, kad zrelije razmislim, niti jedna Isusova zapovijed ili poticaj nisu tako teški kao što je reći nekom u svojoj crkvenoj/molitvenoj/redovničkoj/župskoj zajednici: brate, pogriješio si; sestro pogriješila si. Želio bih ovdje biti do kraja jasan. Ne mislim na ono autoritativno prozivanje i tjeranje u red (premda je i ono potrebno i čini se jedino moguće), već na korigiranje onako kako Isus danas o tome govori, tako da stekneš brata/sestru. U mojoj redovničkoj zajednici kao da smo se davno toga odrekli, pa se čak međusobno ne oslovljavamo s brate, već subrate. Možda je tako realnije i jasnije, i sam se u to svakodnevno uvjerim, no to mi ne pomaže puno u trenutku kad shvatim da činim krivo ako nekog ne upozorim na ovu ili onu stvar, pogrešku ili previd.

Ipak, današnja čitanja pokazala su mi da nikom ništa ne dugujem a ni on meni – potrebno je tek ljubiti drugoga i sve si ispunio. Zapravo to je ono na što bi trebalo upozoravati jedni druge: Brate/sestro pa ti ne ljubiš dovoljno! Ako to počnem javno činiti, vjerojatno bi me brzo proglasili ludim ili bar zakašnjelim hipijem koga ne treba ozbiljno shvaćati, ali iskustvo života uči upravo to: ljubiti Isusovom ljubavlju nije neki osjećaj koga treba iščekivati cijeli život, a on nikako da dođe. Ne, ljubiti takvom ljubavlju jest želja, pa potom odluka volje proizašla iz molitve i druženja s Njim, iz uvjerenja i osobnog doživljaja koliko sam od Njega ljubljen. Kažu da istina oslobađa i da je treba reći, ali znaj da istina o nekom, ukoliko nije izrečena s ljubavlju, i nije prava istina nego najčešće barem donekle tek tvoj iskrivljeni i subjektivni doživljaj o toj osobi. Evo zašto su sve naše zajednice više manje onakve kakvim sam ih upravo opisao – jer ne znamo ili se možda ne usudimo ljubiti jedni druge na Isusov način.

Evo zašto ne uspijevamo dublje shvatiti i primijeniti zadnji dio današnjeg Evanđelja: “ukoliko dvojica ili trojica od vas zaištu što mu drago od Oca mojega, bit će im” (usp. Mt 18,19). Samo ona dvojica ili troje njih u kojima vlada međusobna briga i ljubav jedno za drugo u stanju su moliti u Isusovo ime isto kao što nastoje ljubiti u Isusovo ime. Drugi su već davno prestali vjerovati da takva molitva čini čuda i okrenuli se sami sebi, ljudskim propisima i odredbama kojima glođu jedni druge dok se, da se opet poslužimo Pavlovim riječima, i ne proždru.

Današnja propovijed nije htjela ispasti tako stroga kakva se možda na prvi pogled čini. Htjela je samo pokazati da molitva zajednice (makar i najmanje) Isusovih učenika može činiti čuda ukoliko slijedi njegov primjer nesebične ljubavi.

Zagreb, rujan 2010.
 

Da biste komentirali, prijavite se.