24. nedjelja kroz godinu; Dužnička kriza – dug od 10 milijardi kuna

Ukoliko sam dovoljno ponizan da Njemu i sebi sve ovo priznam, on briše moj dug! On nije bankar! U današnjem svijetu mislim da je ovo jako značajna tvrdnja o Bogu. Bog nije bankar! Ne naplaćuje zatezne kamate, ne sjeda na pokretnu i nepokretnu imovinu, ne traži jamce.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: blog.timesunion.com subota, 13. rujna 2014. u 17:45
Volim Isusove prispodobe. Uvijek su pune onog istočnjačkog pretjerivanja da bi se naglasila važnost poruke. Tako je i u današnjem evanđelju, a pritom se sve vrtilo oko novca. Oko puno novca, brda love!

Pa uživimo se malo u istočnjački stil pričanja. Ovaj čovjek iz prispodobe dugovao je kralju deset tisuća talenata. Dug naše dične Hrvatske plus dug svih nas zajedno po karticama, kreditima i ostalom bio bi prava mjera naspram ovog duga. Poigrajmo se za početak malo matematike. Kad je o lovi riječ i oni koji nikad nisu voljeli matematiku, bez problema zbrajaju i množe s iznenađujućom točnošću. Dakle, biblijski stručnjaci općenito uzimaju da je vrijednost jednog talenta koji se koristi u novozavjetnim spisima (jer bilo ih je raznih oblika i težina od 26 do preko 32 kg srebra ili zlata) odgovarao dvadesetogodišnjoj zaradi prosječnog radnika.

Ukoliko ovu priču pričamo u Hrvatskoj danas, onda bi se vrijednost jednog talenta formulirala na sljedeći način. Prosječna neto plaća u RH za 2010. iznosila je 5.362 kuna. Zaokružimo ju na 5.000 – žena radi za 4.000, muž za 6.000. Pomnožimo li taj iznos s 20 godina dobivamo okruglo 100.000 kuna. Budući da je sluga dugovao deset tisuća talenata, na kraju dobivamo brojku od 10 milijardi kuna.

Ukoliko s pričom idemo dalje, vidimo kako se na starom Istoku rješavala dužnička kriza – onaj kome si dugovao mogao je prodati ne samo sve što si imao, nego i tebe i cijelu tvoju obitelj da bi namirio dug. Današnje banke ipak su u tome sofisticiranije – crpe, sišu pomalo ali na dugi rok od svakog od nas koji im se dobrovoljno predajemo u poluropstvo zbog boga novca kojemu onda svi služimo. Nisam siguran da li sam u svim ovim propovijedima koje sam do sada napisao podijelio s vama razmišljanje o tome kako su banke danas postale ono što su crkve bile nekad, bilo u gradskim, a još više u seoskim sredinama. Počnimo od izgleda bankovnih činovnika. Ako danas, generalno govoreći, usporedite jednog bankarskog činovnika i recimo svećenika vidjet ćete da je ovaj prvi onaj koji se drži dress codea – uvijek u odijelima, kravatama – oni su danas najelegantniji i najpristojniji, daleko ispred liječnika i medicinskog osoblja, a upravo drastično vjerni svojim uniformama u usporedbi s današnjim svećenicima.

Sjetite se sami koliko puta odete u banku, koliko se puta s njom povežete putem bankomata, kartice ili internet bankarstva. Umjesto crkve u koju se nekad, barem u posebnim prilikama polazilo, sada je banka ta neizostavna institucija u koju ćeš poći, opet prije nego zubaru, doktoru ili svećeniku. Sve je to još drastičnije u seoskim sredinama gdje se polako zatvaraju i škole, i domovi zdravlja, i pošta, pa i stalna prisutnost svećenika, ali ne banke. Imao sam prilike proći kroz mnoga mjesta Zapadne Europe gdje rade i po dvije banke, a samo jedna prodavaonica i ništa više.

Sve sam vam ovo napisao željevši pokazati kako su Isusove prispodobe i danas dramatično aktualne. Kao i uvijek sve ovo je samo prvi sloj, prva poruka. Ona druga i važnija leži ispod u osobama koje simboliziraju taj kralj i njegov dužnik.

Mislim da smo već dovoljno ušli u bit prispodobe da nam je jasno da ovaj kralj predstavlja našeg Nebeskog oca, a dužnik svakoga od nas.

Ako se vratimo na gornju priču o bankama onda nam je tako lako razumljivo ponašanje svakog od nas (ili barem mnogih od nas) koji će se s toliko ponosa dičiti sa svim onim što su materijalno gledajući stekli u životu. Jesmo li se ikada sjetili koliko smo puno duga napravili u životu? Duga grijeha, uvreda, laži, ranjavanja drugoga i tolikih stvari koje a da i ne znaju toliki vuku za sobom kao ogromno breme. Osobno, doživljavam se kao ogromni dužnik svome nebeskom Ocu jer ne smatram da sam išta u životu stekao na način da sam samo ja za to zaslužan. Osobito one bitne stvari u životu (koje su toliko vrijedne da zapravo nemaju cijenu) darovane su mi, date su mi! Život, roditelji, prijatelji, ljubav, ljepota, sve mi je do darovano. Nisam baš siguran da uvijek živim tako da pokažem zahvalnost i poniznost radi tolikih darova. Ponekad se ponašam kao da je sve to moje i kao da sve to mogu iskorištavati. Upravo tu shvaćam svu beskrajnu dobrotu i milosrđe našeg Nebeskog oca. Ukoliko sam dovoljno ponizan da Njemu i sebi sve ovo priznam, on briše moj dug! On nije bankar! U današnjem svijetu mislim da je ovo jako značajna tvrdnja o Bogu. Bog nije bankar! Ne naplaćuje zatezne kamate, ne sjeda na pokretnu i nepokretnu imovinu, ne traži jamce.

Jedino čega se trebamo bojati jest ne uvidjeti to i u pravo vrijeme, na malim stvarima vlastita života, ne postupiti tako. Tada osuđujemo sami sebe, baš kao u prispodobi. Vjerojatno ćemo već danas imati priliku birati hoćemo li postupiti logikom ovog svijeta ili onom Božjom koja nam je već oprostila 10 milijardi. Pazimo da ne izgubimo sve…
 
Da biste komentirali, prijavite se.