3. nedjelja kroz godinu; Hajdete za mnom!

Ekumenizam, želja za približavanjem svih kršćana, postao je velika nakana Crkve, ima tome već četrdesetak godina. Ono što ekumenizam izdvaja kao pokret u Crkvi jest upravo ta svijest da sami, bez puno molitve, razgovora, poniznosti, priznavanja vlastitih pogrešaka ne možemo ništa.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.tripadvisor.com petak, 24. siječnja 2014. u 10:58

Poziv četiri prva učenika središnja je tema današnjeg evanđelja, umetnuta u opis početka Isusova javnog djelovanja. Sva četvorica: braća Petar i Andrija te Jakov i Ivan po zanimanju su ribari. Opis njihova poziva koji nam daje evanđelist Matej puno je manje dramatičan nego oni što ih daju npr. evanđelist Ivan – osobito opis susreta s Natanaelom – ili Luka – čudesni ulov i Petrove riječi: “Idi od mene Gospodine, grešan sam čovjek!” (v. Lk 5,8). Kod ovog iz Matejeva evanđelja – osim svima zajedničke činjenice da Isus bira učenike među jednostavnim, priprostim ljudima – zapažamo jednu drugu posebnost. On govori kako ova četiri prva učenika bjehu ribari na Galilejskom moru. Istini za volju – osim ako i tamo na djelu nije globalno zatopljenje – to “more” dugo je 14, a široko 6 kilometara.

Dakle, to je jedno veće jezero koje čini rijeka Jordan te još neki manji izvori i rječice. U kraju gdje sam rođen i odrastao, baranjskoj ravnici, postoji brdo čiji je vrh nekih 240 metara nadmorske visine. No svi koji žive u njegovu podnožju govore da idu u planinu, kad se upute na njegove obronke. Tako su valjda i Galilejci živeći nedaleko od bezvodnih krajeva judejske pustinje nazivali svoje jezero – morem.

Isus će ih zaista i izvesti na more, uzburkano more ljudi i događaja koje će biti uzburkano Isusovom pojavom, riječima, čudima, egzorcizmima… Doživjet će i trenutak kad će, i fizički, pomisliti da će potonuti, i to na istom tom Galilejskom moru koje tako dobro poznaju, ali je Isus taj koji smiruje oluju i spašava barku. Vidjet će i obilat ulov; i onaj doslovni kad će im se mreže gotovo razdirati od obilna ulova i onaj na koji Isus misli kad im poručuje: “Učinit ću vas ribarima ljudi” (v. Mk 1,17) – tisuće koje će pohrliti na njegovu riječ. No i dok su bili svi zajedno u jednoj lađi i gledali Isusa kao svog kapetana, dolazilo je do podjela među njima. Počev od prepirki tko je od njih najveći i tko će dobiti najbolji dio u Isusovu kraljevstvu, sve do izdaje jednog od njih. Isus će u trenucima opraštanja od njih posebno moliti da ne smalakše njihova vjera i da budu jedno, pa ipak...

Već na početku, u prvoj generaciji, pojaviše se određena nerazumijevanja i strančarenja. O tome nam zorno govori današnje drugo čitanje u kojem sv. Pavao apostol oštro kori svoje Korinćane upravo zbog strančarenja. Još je zorniji primjer njegova vlastita sukoba sa sv. Petrom koga i Pavao smatra glavom, ali zbog Petrove dvoličnosti “u lice mu se suprotstavio”, kako sam kaže u poslanici Galaćanima (Gal 2,11). Različita mišljenja nisu bila strana prvoj Crkvi, no nešto drugo na njezinu tijelu ostavit će puno bolnije posljedice.

Ono što se naziva “ljudski element” u Crkvi, a to su svi oni utjecaji od političkih, preko ljudske oholosti, požude i gluposti pa sve do ljudskih obzira i straha od istine, ranjavat će Crkvu Kristovu već od tih vremena, a osobito nakon izlaska iz katakombi i stjecanja slobode. Počinju dijeljenja i razdvajanja cijelih pokrajina i naroda pa se tako danas pod pojmom kršćana kriju stotine i stotine crkava i denominacija koje ipak sve povezuje Kristovo ime, Biblija i krštenje u trojedinoga Boga. Zajedno, još uvijek, predstavljamo najbrojniju religiju na Zemlji, no iznutra smo obilježeni s premnogim sukobima, nerazumijevanjima i ranama iz prošlosti.

Ni mi, katolici, najbrojniji među kršćanima, nismo uniformni niti to trebamo biti. Slavimo Boga na stotinama jezika, kroz desetke obreda, često međusobno vrlo različitih; naši pokreti, zajednice i redovi pokazuju sve bogatstvo Duha, onog istinitog Duha koji sjedinjuje iznad svih ljudskih ograničenosti i zatvorenosti. Upravo zato trebamo biti među prvima koji će pružiti ruku braći kršćanima nudeći im svoje bogatstvo i istodobno se kajući za vlastite grijehe i promašaje prošlosti. To je prvi korak pokreta koji obilježavamo ovih dana svake godine. Ekumenizam, želja za približavanjem svih kršćana, postao je velika nakana Crkve, ima tome već četrdesetak godina. Ono što ekumenizam izdvaja kao pokret u Crkvi jest upravo ta svijest da sami, bez puno molitve, razgovora, poniznosti, priznavanja vlastitih pogrešaka ne možemo ništa. Mudrost ljudske besjede tu je nemoćna. Ostaje ono što je i moto ovogodišnje molitve: vjera da će Krist, jedini temelj Crkve, pomalo ostvarivati svoju riječ – da svi budu jedno.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 23. siječnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.