3. vazmena nedjelja; Tri faze naše ljubavi

Svi mi prođemo svojevrsnu romancu našeg vjerničkog života. U našem svećeničkom životu to su često trenuci vezani uz naše svećeničko ređenje ili neki naši intimni trenuci posebne bliskosti sa svojim Bogom. I mnogi od vas, vjerujem, poznaju takve trenutke gdje se Boga doslovno osjetilo kraj sebe...
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: walls-world.com subota, 03. svibnja 2014. u 17:19

Svi vi koji ste u braku ili ste u dužoj vezi, u svom zajedničkom životu možete prepoznati tri faze ljubavi i odnosa. Kada ste se zaljubili, kada ste osjetili sve one lijepe osjećaje zadovoljstva, sreće, pripadanja, razumijevanja, prošli ste na ovaj ili onaj način jednu romancu, romancu vaše ljubavi. No nakon nekog vremena zajedničkog života uslijedila su prva razočaranja. Sigurno je bilo i neočekivanih odbacivanja, i grubih svađa – otkrića na vlastitoj koži kako će se teško ostvarivati vaš zajednički san. Tada ste se sjetili uvriježenih izreka o braku: takva ti je realnost, to ti je križ premazan medom koji se brzo poliže, što ćeš, valja tu gorčinu prihvatiti i gurati dalje…

I tako nakon romance i razočaranja slijedi više–manje sumorna realnost. No mora li to biti zaista tako, je li Isus, koji je tako cijenio brak (sjetimo se Kane Galilejske), zaista tako zamislio razvoj ljudske ljubavi i ljudskih odnosa?

Ovakav razvoj koji dožive dvoje ljudi u međusobnom odnosu, pa i kad je taj brak sakramentalan, doživi se često i u našem odnosu s Bogom. Ni mi svećenici nismo toga pošteđeni. Svi mi prođemo svojevrsnu romancu našeg vjerničkog života. U našem svećeničkom životu to su često trenuci vezani uz naše svećeničko ređenje ili neki naši intimni trenuci posebne bliskosti sa svojim Bogom. I mnogi od vas, vjerujem, poznaju takve trenutke gdje se Boga doslovno osjetilo kraj sebe. No tada dođu trenuci razočaranja, naizgled neuslišanih ili praznih molitava, situacija u kojima nam se čini da nam je Bog jako daleko ili da nas je napustio. Tada smo u opasnosti da uđemo u tmurnu realnost našeg vjerničkog života koja se ogleda u maksimama tipa: pomozi si pa će ti i Bog pomoći; ah, što ćeš, Božja volja; Bog će to “na poseban način” izvesti na dobro.

Kleofa i njegov prijatelj, koje u ovom evanđelju zatičemo u bijegu, u povlačenju, u razočaranju nakon događaja u Jeruzalemu, upravo su u ovakvom raspoloženju. Oni su bili Isusovi učenici, pratili su ga i slušali, gledali velika djela koja je on činio, divili mu se. Oni su se nadali... kažu ovom Neznancu koji ih je zatekao na putu. Vidjevši kako je Isus nesretno završio na križu, gorko razočarani, odlaze iz Jeruzalema pognute glave. I sada se spremaju dalje živjeti svoj život negdje daleko od Jeruzalema, moleći se Bogu, ali vjerojatno ne vjerujući mu više da On može puno promijeniti njihov mali život.

U takvom stanju oni nisu sposobni u Neznancu prepoznati tog istog Isusa, onog kojemu su vjerovali i s kojim su doživjeli romancu svoje vjere i nadanja. Ali Isus ne odustaje. Uz sve svoje kvalitete ima i jednu posebnu – voli ući u odnos s ljudima, strpljivo im objašnjavati tajne Kraljevstva. I u svom zemaljskom životu nije baš volio uvjeravati ljude samo čudima, više je volio dijalogizirati kao s Nikodemom ili objašnjavati primjerima. I s ovom dvojicom čini i jedno i drugo – razgovara i objašnjava. Čini pred njima i onaj posebni znak svoje raspete ljubavi i probodenog, krvava srca. Lomi kruh, daje im se.

Preokret! Njihovo srce počelo je gorjeti još dok im je tumačio pisma. Sada im se i oči otvaraju, a on iščeznu pred njima. No njima više nije važno da ga gledaju tjelesnim očima. Umjesto razočaranja, oni sada osjećaju radost, potrebu tu radost podijeliti s ostalim učenicima.

Danas se ne zna točno gdje bi bio taj Emaus. Ipak, najjača tradicija smješta ga sjeverno od Jeruzalema nekih 12-14 kilometara (koliko bi iznosilo tih 60 stadija). Danas je mjesto pod palestinskom samoupravom. Krševit je i brdovit put, ali Kleofi i njegovu pratiocu to ne smeta. Vjerojatno trčeći stižu u Jeruzalem iz kojeg su jutros utekli i dijele svoju radost s učenicima koji su već obodreni Isusovim ukazanjima.

Očito, Isus ne želi naš život, naš odnos ni s njim ni s dragom osobom koju biramo za cjeli život, samo kao romancu, razočaranje i tmurnu realnost. On je već na ovom svijetu tome dodao još jedan “R”, a to je radost! No pokazao je i put i cijenu te radost, a to je otvaranje. On je imao povjerenja u nas, otvoriti nam se potpuno, do dna svoga srca, probodenog i otvorenog srca. Dao nam je ideal. Što mu se više otvaramo – ali ne zaboravimo, to je dvostruko otvaranje, i njemu i svome bližnjemu – imat ćemo više te radosti. Upravo to nam svjedoče i druga današnja čitanja: “Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga” (Ps 16).

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 10. travnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.