33. nedjelja kroz godinu; Život nije igrarija

Bog nam je darovao najviše – darovao nam je život sa svom slobodom i odgovornošću. Da, gledajući prema vječnosti, ovdje na zemlji i starci su kao mala djeca i logično je da se često tako i ponašamo. Ipak, svima je dana šansa da pobijede u toj igri – treba samo naći svoj put – put do Oca.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock nedjelja, 19. studenog 2017. u 09:58
Jesmo li kroz protekli tjedan bili mudri ili ludi? Prisjetimo se prošle nedjelje i prispodobe o deset djevica. Je li prošli tjedan bio u mraku ili smo ipak upalili koju svjetiljku? Danas nam sv. Matej evanđelist daje drugu prispodobu o vrijednostima koje su nam povjerene u životu, ovu o talentima.

Ne volim kad Isus prijeti u evanđelju. Kad nije samo milosrđe. No vjerujem da Bog ima svoju pedagogiju prema ljudima. Polazeći od sebe znam koliko se mi često ponašamo kao djeca koja se igraju i nisu svjesna da u rukama imaju vlastiti život. Koji možemo proigrati! Ne samo ovaj koji sada živimo. Ako ćemo zaista gledati biblijski na život, ovo je važan, ali tako kratak odsjek života – to tako dobro objašnjavaju riječi sv. Male Terezije: “Ja ne umirem, ja ulazim u život!” Čovjek bi Isusu zamjerio i to što ne daje jednako, mi bismo mu odmah prebacili da je nepravedan. Ali ljudi nisu roboti, jedno od najvećih bogatstava ljudskog roda jest što smo različiti. Mudar gospodar, koji nas poznaje u dno našeg malog ljudskog srca, on dobro poznaje svakoga od nas i daje nam maksimalno, onoliko koliko mi možemo s tim darovima. Sjetimo se koliko iznosi taj talent. Biblijski stručnjaci kažu da je jedan talent iznosio 10-20 godišnjih plaća jednog radnika najamnika, dakle cijelo bogatstvo. Izračunajte sami… zgoditak na lotu ili Milijunašu.

Zamislimo taj prizor: dolaze radnici, sluge kako ih Isus naziva, pred svog Gospodara i on im udjeljuje te talente. A sad zamislimo sebe, svoj ljudski duh, kako od Gospodina, gospodara života i smrti, neba i zemlje, prima darove istovremeno kad i dar života. Mi nismo odlučili kada i gdje ćemo se roditi, kakvi ćemo biti i u kakve životne situacije ćemo upasti. No od trenutka začeća pa sve do ovog dana našega života naš duh i duša su tu darovani od Boga, cijeli jedan svijet je u nama već gotov, samo čeka trenutak da se pokaže. Naši talenti su u nama također darovani zajedno sa životom i čekaju trenutak da budu upotrijebljeni.

Kada nas snađe neko veliko zlo i kad se ono ponavlja, često nam se čini da je Bog dao previše, da se to više ne može nositi. Tada je dobro sjetiti se da Bog nikada ne daje više nego što čovjek može nositi. To je istina sto puta provjerena, a vjerujem da ste i vi to doživjeli. U najgorem trenutku Bog probije oblake za malo sunca otvori mali prozor kad se čini da je sve zatvoreno. Tako je sa zlom, tako je i s dobrom. Mi znamo biti zavidni drugima zašto on ili ona mogu ovo ili ono, a ja ne. Tada je trenutak okrenuti se sebi i onome što je Bog tebi darovao pa bio to i taj jedan jedini talent. Ako ga dobro upotrijebimo, i mi ćemo dobiti pohvalu: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga!” (v. Mt 25,21). Pa bio to i jad i nevolja, sramota ili nerazumijevanje, ako ju nosimo uz Božju pomoć, prije ili kasnije okrenut će nam se na dobro. Mnogi u svom životu ne vide ništa posebno, ne nalaze se u ovim riječima, pitajući se pa što je to meni Gospodin darovao, za što će od mene tražiti račun.

Darovao ti je, brate i sestro, život, to što si muško ili žensko, otac ili majka. Pogledajmo samo prvo čitanje. Njime završava knjiga Mudrih izreka: “Tko će naći ženu vrsnu?” (v. Izr 31,10).

Naš narod kaže da žena drži tri ugla kuće. To je tako bilo nekad, a sigurno je i sad, premda se puno toga izmijenilo u životu jedne obitelji. I, nažalost, vrijeme je takvo da se zaboravlja na taj dar očinstva ili majčinstva, a to su talenti od kojih će se i od nas tražiti račun. Biti otac ili majka to ujedno znači živjeti za druge, za svoga supruga i djecu, odnosno za svoju ženu i djecu. Vremena su takva da je sve to došlo u krizu. Jedan od načina da se ta kriza prebrodi jest naučiti se slušati i razgovarati. Problemi su danas takve prirode da se moraju zajednički rješavati: ako previše toga ostaje u tebi, pući će vrlo brzo.

Svako vrijeme nosi svoje breme, sv. Pavao nam kaže danas: “O vremenima i trenucima nije braćo potrebno pisati vam” (1 Sol 5,1). I zaista mi dobro vidimo u kakvom vremenu živimo. Ali ono što je opasnost jest da zaspemo, da pustimo da vrijeme teče mimo nas, da naše talente zakopamo u zemlju ili da ih uopće ne otkrivamo. Zato nas apostol upozorava: “Bdijte” (v. Mt 25,13). I još nešto – sjetimo se prvog dijela Pavlova govora o posljednjim vremenima gdje sugerira da će ona doći još za života Pavlova i njegove generacije. Ovdje vidimo da se nekako ispravlja i da je puno više na Isusovoj liniji: “ne znate dana ni časa!” (v. Mt 25,13). Bog nam je darovao najviše – darovao nam je život sa svom slobodom i odgovornošću. Da, gledajući prema vječnosti, ovdje na zemlji i starci su kao mala djeca i logično je da se često tako i ponašamo. Ipak, svima je dana šansa da pobijede u toj igri – treba samo naći svoj put – put do Oca.

Bruxelles, prosinac 2005.
 
Da biste komentirali, prijavite se.