4. korizmena nedjelja; Osjećam se kao slijepac

Svi mi, živući ljudi, imamo iskustvo sljepoće, nitko nam ne može reći kako Bog izgleda da bi ga mogli prepoznati svojim tjelesnim očima. Pa i kod raznih viđenja Blažene Djevice, uglavnom su samo vidioci oni koji čuju i vide nešto, ostali prisutni ne vide ništa tek nešto osjećaju u svojoj nutrini.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.wallpapersat.com subota, 29. ožujka 2014. u 18:23

Ponekad pogledam na svetohranište i osjećam se kao slijepac. Ponekad se tako osjećam i s hostijom u ruci, ponekad gledajući svoj život i neke događaje u njemu. Osjećam se tako jer tada ne vidim Boga tamo gdje bih ga morao vidjeti. Tjelesni vid samo mi još više smeta jer mi govori da su ispred mene pozlaćena vratašca svetohraništa, bijelo tijesto hostije i određeni događaji moga života. Moram zatvoriti oči i dopustiti molitvi da se vine negdje iz srca, srca koje nema receptore i vidne živce, ali vidi puno bolje nego tjelesno oko. Može vidjeti Boga i u sakramentu, a što je još važnije, može ga vidjeti i u povijesti moga života, pa čak i tamo gdje ga um i pogled nikada ne bi tražio.

U Ivanovu evanđelju, iz koga je uzet i današnji odlomak o slijepcu, stoji napisano: “Boga nitko nikada ne vidje” (v. Iv 1,18). Svi mi, živući ljudi, imamo iskustvo sljepoće, nitko nam ne može reći kako Bog izgleda da bi ga mogli prepoznati svojim tjelesnim očima. Pa i kod raznih viđenja Blažene Djevice, uglavnom su samo vidioci oni koji čuju i vide nešto, ostali prisutni ne vide ništa tek nešto osjećaju u svojoj nutrini.

Isusovi suvremenici bili su u stanju trajnog viđenja. Isus – Bog i čovjek  – hodio je između njih, a oni ga uglavnom ipak nisu prepoznavali, nisu ga vidjeli. Zato je bio potreban jedan slijepac od rođenja koji će ga vidjeti i pokloniti mu se.

Kad u svakodnevnom govoru kažemo slijepac, obično mislimo na čovjeka koji ima hendikep da ne vidi, bilo da se kao takav rodio bilo da mu je tokom godina uslijed neke nesreće ili bolesti nastradao vid. No nisu samo takvi ljudi slijepci!

Mi često ne želimo vidjeti, slijepi smo nad činjenicom da većina ljudi tokom života prođe kroz iskustvo i gluhoće i sljepoće. Gluhi smo obično za druge, a slijepi za sebe. Gluhi smo kad treba čuti poziv drugoga, kad nam se drugi obraća s nekom molbom ili potrebom ili tek želi s nama pričati, a mi smo zabavljeni sobom i svojim problemima. Tada slušamo površno, nagluho, s pola glave i s nimalo srca. Slijepi smo za sebe, za svoje nedostatke (poneki odu u drugu krajnost pa u velikom samosaželjenju postaju slijepi za svoje kvalitete). Kroz prste gledamo, zažmirimo na jedno oko, na svoj život, a ako smo osobito samilosni, napravimo to i nad tuđim. Jednom riječju, sljepoća nam nije strana.

Mali čovjek, beba, rađa se s otvorenim očima, iako su one u prvim tjednima izuzetno osjetljive – sjetimo se početaka inkubatora i stotina nedonoščadi koja su izgubila ili oštetila vid upravo na taj način. Iako dijete vidi, roditelji mu često moraju ponavljati: vidi, pogledaj ovo ili ono, da bi to dijete zaista vidjelo i usvojilo. Još polakše ide s očima duha i duše. Tek postepeno “ugledamo”: prijateljstvo, ljubav, mržnju i strah. Oči vjere također se otvaraju polako, jer trebaju vidjeti duboko. Najveći umjetnici koji su bili vjernici, a i mnogi sveci, često su ponovili rečenicu: Lice tvoje tražim Gospodine. Idući za Njim, umjetnici su to svoje traženje pretočili u glazbena, književna i, osobito, likovna djela, sveci u molitve i primjer vlastita života s kojim su svjedočili osobni susret s Njim. Takav susret s Gospodinom povezan je s godinama poniznosti, jednostavnog života predanog u Njegovu volju. Mi vjerujemo da se u onom malom komadu kruha i čaši, kaležu vina, stvara, rađa Bog. No možemo li ga tu zaista i vidjeti? Već rekosmo. Ponekad, jer treba proći onkraj tih prilika da bi se Boga vidjelo, a to tjelesne oči ne mogu.

Slično se dogodilo i sa slijepcem, samo obrnutim smjerom. Čovjek koji ga je izliječio, vratio mu tjelesni vid, za njega u početku i dalje ostaje stranac, tek svjedoči farizejima – slijepim vođama kako ih je Isus jednom nazvao – taj čovjek ne može biti običan grešnik. Tek kad ponovno susretne Isusa i čuje kratku pouku od njega pada ničice pred njim. Iako su mu svi govorili protiv njega, on sada vidi da je taj čovjek više od proroka i zato mu se ničice klanja.

Ne samo da su među nama rijetki ljudi koji na ovaj način traže lice Božje, u želji da mu se poklone, nego smo mi sa svojim vidom uvijek u opasnosti da ostanemo na onom što nazivamo: na prvi pogled. Reklamna industrija, stranice časopisa, kozmetička i tekstilna industrija uvelike se koriste tom našom fascinacijom mladim, lijepim, zdravim, sretnim i zadovoljnim – na prvi pogled. Tu nam je dobra pouka ono što čitamo u današnjem prvom čitanju. Prorok Samuel kreće izabrati i pomazati novog izraelskog kralja umjesto Šaula koga je Bog odbacio. Dolazi do Jišajeve kuće i pogled mu se odmah zaustavlja na stasitom Eliabu. Ali Bog odmah intervenira: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7).

I još nešto. Samuel Davida pomazuje, izabire za kralja. Kad mi danas u našim modernim demokracijama uvidimo da je narod izabrao nama protivnu političku opciju često kažemo: “Ah, kako je narod slijep, kako se njime može lako manipulirati.” Gledajući biblijski, Bog intervenira u ljudsku povijest, ovo čitanje bjelodani je dokaz tome. Ali njega ne zanimaju veliki vladari, velika carstva i velike Unije. Bog je bio uz Davida pred Golijatom i pred Šaulom sve dok je David bio malen, potreban Božje zaštite. U trenutku kad se David osilio, kad je krenuo za željama svoga srca i požude, Bog se okreće od njega. Njegovo kraljevstvo prepušta njegovoj sudbini i ono nestaje. Ni danas Davidovi sinovi nemaju baš puno bolju sudbinu.

Bog intervenira u ljudsku povijest. Mnogi to ne mogu ili ne žele vidjeti jer su im djela zla. Ne mogu gledati prema Bogu koji je svjetlost jer su tami. I sami prolazimo kroz takve trenutke. Tada smo slijepi za Boga i u vlastitoj povijesti i u povijesti drugih. Zato ne tvrdimo da vidimo, nego trajno molimo Gospodina da otvara oči naše vjere i da nas iz tame vodi k svojoj svjetlosti.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 6. ožujka 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.