6. vazmena nedjelja; Neka se ne uznemiruje srce vaše

Duh Isusov tajna je snaga Crkve, tajna je snaga kršćanstva. Unatoč svim ljudskim elementima koji sustižu ili pritišću Crkvu, unutra ili izvana, ona ostaje znak osporavani u svijetu jer ima snagu koju joj svijet ne može oduzeti, Duha Isusova. Koliko ću ja kao katolik, kršćanin u ovom svom vremenu, zaživjeti po toj snazi, ostaje nam kao trajni izazov u molitvama i životnim borbama.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock petak, 23. svibnja 2014. u 09:50
Sva današnja čitanja imaju među svojim recima govor o Duhu Svetome. Nije se baš lako odvojiti od naših zemaljskih realnosti: od povijesti i one dalje i ove bliže, lokalnih izbora, siromaštva i nepravde, Gotovine, Europe i Haaga, nije se lako izdići u nebeske sfere i to još u tako duhovne i nevidljive kao što je Duh Sveti. Tako se ni povijest Crkve ne može razumjeti bez Duha Svetoga.

Od Isusova Utjelovljenja, početka njegova zemaljskog života, preko Uskrsnuća i stvaranja Crkve – na blagdan Duhova – sve do izbora Pape, ne ide bez Duha Svetoga. Duh pokreće i motivira mnoge pojedince u Crkvi, a svaka prava i iskrena, nesebična molitva njime je nadahnuta.

No isto je tako činjenica da je u Crkvi veliko neznanje glede Duha Svetoga. Nismo samo mi kršćani, katolici današnjice prilično duhovsko siromašni, i u znanju i u iskustvu. Još kod definiranja onoga što kršćani vjeruju – Vjerovanja – koje mi danas molimo kao Nicejsko–Carigradsko vjerovanje, krenulo se od skromnog izričaja: Vjerujemo… u Duha Svetoga. Tek poslije sv. Bazilija Velikog i drugih došlo se do današnje formule.

I zato pogledajmo malo bliže ulogu Duha u povijesti spasenja. Isus jest Mesija, Isus jest Gospodin, Isus jest Veliki svećenik jer je pomazan, jer je Pomazanik. Naime proroci, a Isus je tu da ispuni sve što je o njemu rečeno u prorocima, upravo ga tako opisuju. Oni naglašavaju da će Mesija, Gospodin, biti Pomazanik. Ne bilo kakav pomazanik, nego pomazanik Duhom Svetim. Takvih odlomaka ima više u Starom zavjetu. Prorok Izaija, primjerice ima ih tri. Jedan od tih citira sam Isus na početku svog javnog djelovanja u nazaretskoj sinagogi: “Gospodinov duh je na meni jer me Gospodin pomazao i poslao radosnu vijest donijeti ubogima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje zarobljenima; navijestiti godinu Gospodinove milosti” (Iz 61, 1-2a).

Sve važne osobe Starog zavjeta – svećenici, kraljevi i poneki proroci – bili su pomazani. To je i pojedincu i narodu bio dokaz izabranja, npr. pomazivanje malog Davida od Samuela: od tog trenutka David postaje izabranik, miljenik i Boga i naroda. Isus je također morao biti pomazan. Kada se to dogodilo? Nama je često nejasno zašto je Isus trebao primiti krštenje od Ivana Krstitelja. No krštenje je bilo samo uvertira, pravi događaj komentira sam Ivan Krstitelj: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim’” (Iv 1, 32-33). Isus postaje nosilac Duha u svijetu. U snazi Duha Isus je već od začeća, ali i sva svoja djela čini u snazi toga Duha. No želi ga predati, želi ga nama darovati.

U Ivanovu evanđelju Isus to jasno potvrđuje neposredno prije svoje muke riječima: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen” (Iv 7, 37-39).

Viseći na križu, izgleda totalno napušten. Ima snage tek za nekoliko riječi, među kojima je krik i molitva, početak Psalma 22: “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio.” Zadnje što čini, kao vrhunac svoga predanja i svoje ljubavi za ljude, opisuje nam evanđelist Ivan tek s jednom rečenicom: “Prignuvši glavu predade duh” (v. Iv 19,30). Nekoliko redaka nakon toga nastavlja: “Jedan mu od vojnika probode bok i odmah poteče krv i voda” (Iv 19, 30 i 34).

Tajanstveno predanje Duha. No znamo, Isus neće stati na tome. Oživjet će ustrašene i zbunjene apostole i početi činiti Crkvu. Iako će biti trenutaka kad će biti vidljiv, kao u trenutku Isusova krštenja ili dana Pedesetnice, Duhova, Duh zaista djeluje ovako kako je i predan. Iznutra, duboko, sveopće i nekako tajanstveno. Prepoznavati ga, obogaćivati se i uživati njegove darove, zaštitu, snagu i mir dano nam je kao zadatak i izazov.

Duh Isusov tajna je snaga Crkve, tajna je snaga kršćanstva. Unatoč svim ljudskim elementima koji sustižu ili pritišću Crkvu, unutra ili izvana, ona ostaje znak osporavani u svijetu jer ima snagu koju joj svijet ne može oduzeti, Duha Isusova. Koliko ću ja kao katolik, kršćanin u ovom svom vremenu, zaživjeti po toj snazi, ostaje nam kao trajni izazov u molitvama i životnim borbama.

Ne zaboravljam na kraju ni tko bijaše prvi karizmatik (čovjek otvoren Duhu). Bila je to, dakako, Marija, osjenjena Duhom Svetim pri Isusovu začeću. Ona je bila među učenicima i u trenutku rođenja Crkve, silaska Duha Svetoga na njih. Zato ona, s pravom, ostaje u srcu Crkve, pokazujući nam taj novi život u Duhu na koji smo svi pozvani.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 1. svibnja 2005.
Da biste komentirali, prijavite se.