Cvjetnica; Odrekao se svojih prava za mene

Bog je naš supatnik, u tome je sva snaga onoga što smo čuli u Muci. lako smrtno ranjen i u tijelu i u duši, spašava, ima sućuti i za bliske i za daleke, i za prijatelje i za neprijatelje. Isus je na križu pravednik, Sin Božji.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.labin.com petak, 11. travnja 2014. u 11:09

"Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2,6-8).

Ako danas upitate nekog klinca iz osnovne škole za njegova prava, znat će vam zasigurno objasniti koja ljudska prava on ima i posjeduje. Ako to isto pitate nekog penzionera, i on će zasigurno znati što su to ljudska prava i koja on to prava može ostvariti. Postoje čak i sudovi za ljudska prava. Nitko se od nas ne želi odreći svojih prava. Dapače, nastojimo ih proširiti, a oni moćniji ili agresivniji nastoje ih proširili negirajući prava drugih.

Žene koje traže pravo na abortus zaboravljaju da time negiraju osnovno ljudsko pravo nerođenih na život; pravo Amerike na obranu negira prava tolikih drugih naroda na određenje i slobodu. Uglavnom, oni koji se najviše pozivaju na ljudska prava često ih i vrlo bezobzirno gaze.

I zato modernom čovjeku može biti čudna Božja, Isusova odluka, da se odrekne svojih prava. Da se odrekne kraljevskog dostojanstva, da se odrekne dvanaest legija anđela, da se prividno odrekne besmrtnosti, nedodirljivosti, da se odrekne sebe sama za drugoga, za mene.

Netko se odrekao svojih prava za mene?! Taj Netko je Bog sam, a ja sam potreban Njegove žrtve. Povjerovati u snagu te žrtve za mene, najveći je izazov današnjih čitanja. Svo^rt Judu ja tiosim u sebi, pjevao je Vladimir Nazor, Svoje izdaje, svoje padove, svoje bjegove treba ponovno donijeti pred trpećeg Isusa i povjerovati mu. Mentalitet !ude koji će u meni reći - sve je gotovo i nema više nade - ili mentalitet Petra koji će izaći, izaći iz sebe i gorko zaplakati.

Bilo da Muku čitamo ili je slušamo, ona sama dovoljno govori za sebe. Zato tek jedan moment. Kao što svi mi trebamo probuditi svijest da nalazimo svoga Judu ili Petra u sebi, još je važnije znati da svi mi možemo biti i satnik i da nam može biti oprošteno. Zaustavimo se malo kod tog satnika. Ovaj satnik koji je bio podno križa vjerojatno je nadgledao Isusovo raspeće, možda je to isti onaj koji je kopljem probo Isusov bok. Mi znamo kako smo kao ljudi osjetljivi i kako nas i neka najmanja primjedba drugoga može raniti. A naša je ljudska ljubav lako slaba. Koliko tek Boga ranjavaju naši grijesi jer Njegova je ljubav prema nama beskrajna. Mi smo taj rimski vojnik koji probada Isusov bok. Isus dokraja, čak i fizički, rastvara i otvara svoje srce nama, uz cijenu boli i patnje. Zato i satnik nije izgubljen. Dapače, vidjevši Isusovu smrt uskliknuo je: "Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji" (usp. Mt 27,54) a Crkva ga i Tradicija slavi kao sv. Longina, sveca.

Bog je naš supatnik, u tome je sva snaga onoga što smo čuli u Muci. lako smrtno ranjen i u tijelu i u duši, spašava, ima sućuti i za bliske i za daleke, i za prijatelje i za neprijatelje. Isus je na križu pravednik, Sin Božji. Svaki put taj nas Njegov čin mora izazvati, postaviti pred pitanja vlastitog života, vlastitog grijeha, boli, čak i smrti. Čovjek se rađa, pati i umire sam. Da li za svakog? Bog svoje ne ostavlja. Po svojoj muci i smrti, po svom vapaju Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio Bog supatnik ušao je u patnju čovjekovu i tu čeka svakog čovjeka da mu sućutno pomogne u nošenju križeva. Blago onom čovjeku koji ga upravo tu i nađe.

Da biste komentirali, prijavite se.