Krštenje Gospodinovo; Početak puta

I mi moramo proći iskustvo krštenja (makar ga svjesno i ne pamtili), pustinje i napasti, blizine i daljine Božje; i križa, dakako! No moramo imati i iskustvo Duha; one mudrosti, sile i snage koja nam neće dozvoliti da potpuno smalakšemo, da se predamo očaju i nevjeri.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: urbangospelmission.com subota, 11. siječnja 2014. u 09:30

Prije nekoliko tjedana strpljivo smo stajali u redovima pred ispovjedaonicama čekajući “redovnu” božićnu ispovijed. U tim redovima često se skupa mogu naći i adolescenti i starci, tek zaljubljeni i udovci, ljudi bez velikih škola i oni s doktoratom. Svima im je zajedničko jedno; grešnici su, ogriješili su se o Boga, bližnjega ili sebe sama. U jednom takvom redu našao se i Isus dok je čekao svoje krštenje. U to vrijeme Ivan Krstitelj bio je in; o njemu se govorilo, njegove su propovijedi privlačile pažnju i puno je ljudi grnulo na obale Jordana. Između njih našao se i Isus. Pomiješan s njima, bez pompe i glamura dolazi do Ivana da ga ovaj krsti.

Obojica znaju da taj simboličan čin Isusu nije potreban. On je zaista sličan u svemu ovim ljudima osim u grijehu. No ono najvažnije zbiva se nakon polijevanja vodom. Isus je pred svima potvrđen, opečaćan Duhom Svetim. U snazi Duha Isus je ušao u ovaj svijet. U snazi Duha on će činiti sva svoja čudesa i izricati svoje govore. Konačno, u trenutku muke i smrti on će ga predati apostolima i svemu svijetu – naklonivši glavu predade duh – kako čitamo u istom tom Ivanovom evanđelju.

Ivanovo krštenje – kako to i on sam kaže – samo je slika, znak za onoga koji će krstiti vodom i Duhom Svetim. Objašnjenje toga krštenja daje Isus kada razgovara s Nikodemom, starim, učenim Židovom, članom Sinedrija. To je novo rođenje, promjena u čovjeku koja je stalna, koja je svakodnevna jer se odnosi na naša djela, ponašanje i razmišljanje. Naše krštenje događaj je koji, vjerojatno, sami i ne pamtimo. Obično se zbiva dok smo posve maleni. Ni onaj drugi sakrament koji danas nazivamo potvrda obično nam se ne ureže dublje u pamćenje osim ako nas naš svećenik nije odredio da pozdravimo biskupa ili, ne daj Bože, da odgovaramo na završnom ispitu pred potvrdu.

To su događaji našega života koji su prošli, obilježavaju ih slike i uramljene potvrde. Ipak, ostaje činjenica da smo Kristom dotaknuti, da nam je dano dostojanstvo i pružena mogućnost da budemo kršćani. Ali ne povijesni ili na papiru! Jednu rječicu u Dalmaciji povjesničari, osobito crkveni, vole nazivati hrvatskim Jordanom. To je Jadro, rijeka kratkog toka, ali bogata vodom, koju danas pije gotovo cijeli Split. Na otočiću, prije njezina utoka u more, zavjetna je Crkva Gospe od otoka, spomen na našu kraljicu Jelenu i početke kršćanstva u Hrvata. Sve je to lijepa i romantična povijest, sve se to jednom zbilo, ali koliko ta povijest ima veze s nama danas? To zaista ovisi o nama samima, o našoj otvorenosti i o našoj svjesnosti kršćanskog dostojanstva. Isto je tako s događajem našeg vlastitog krštenja. Ono je tek početak čovjekova određenja prema Kristu. Početka puta, kao što je to bilo i u Isusovu slučaju.

Sam događaj Isusova krštenja evanđelisti nam opisuju prilično spektakularno. Silazak Duha, Očev glas koji grmi: ovo je Sin moj! No ono što je Isus nakon toga učinio bilo je sve prije nego spektakularno. Povukao se u pustinju, otišao od slave i udivljenja prisutnih. I tada je krenuo, krenuo u snazi Duha najvešćivati Radosnu vijest sve do sramote križa, muke i uskrsnuća. To je i kršćaninov put. I mi moramo proći iskustvo krštenja (makar ga svjesno i ne pamtili), pustinje i napasti, blizine i daljine Božje; i križa, dakako! No moramo imati i iskustvo Duha; one mudrosti, sile i snage koja nam neće dozvoliti da potpuno smalakšemo, da se predamo očaju i nevjeri.

Ne bojmo se moliti za to i takvo iskustvo Duha da bismo mogli posvjedočiti i mi, sebi i ovom našem svijetu, kršćansko dostojanstvo i kršćansku nadu.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 9. siječnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.