Presveto Trojstvo; Zašto čovjek ne voli biti sam?

Tko u životu, gotovo nužno nakon godina molitve, borbe i životnih iskustava, otkrije tu duboku čežnju Boga za čovjekom, i čovjeka za Bogom, uistinu je ušao u tajne Božje, može plakati od sreće.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock subota, 14. lipnja 2014. u 20:24
Jesmo li se kad zapitali zašto čovjek ne voli biti sam? Od malog djeteta do starca, nitko ne voli biti sam i samoća nam teško pada. Oni koji su preživjeli totalitarističke zatvore svih vrsta svjedoče da je i tamo najteža kazna – samica. Što nas to tako jako zove i vodi u društvo, u odnose, zašto smo tako silno potrebni roditeljskih, partnerskih, prijateljskih ili tek usputnih susreta?

“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Najdublje čežnje našega srca nisu dakle proizvod odgoja, gena ili “kemije” (mlađi će znati što pod tim mislim). Potreba za ljubavlju, bliskošću, odnosom usađena je u nas stvaranjem, Božjim planom za čovjeka.
Ti si sin moj, danas te rodih (Ps 2,7).
Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin (2 Sam 7,14).
To su proročke riječi koje govore o Bogu koji je Otac u najdubljem i najatentičnijem smislu te riječi. Izaija veli “Pa ipak, ti si naš otac, Gospodine: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih” (Iz 64,8).
Sion reče: “Gospodin me ostavi, Gospodin me zaboravi. Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imat” sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49, 14-15).

Značajno je da se u ovom Izaijinom odlomku Božje očinstvo nadopunjuje novim značenjem koje se nadahnjuje upravo majčinstvom. Isus mnogo puta govori o Božjem očinstvu prema ljudima, pozivajući se na brojne izričaje o tome u Starom zavjetu. Za Isusa Bog nije samo Otac Izraela, Otac svih ljudi, već i onaj koji je njegov Otac, koji je i moj Otac!

Tekst koji sam citirao izrekao je Ivan Pavao II. na jednoj svojoj generalnoj audijenciji u Rimu, a nalazi se na poznatom CD-u Abba Pater. Nakon ovoga teksta Sveti Otac pjeva molitvu Očenaš. Takvoga Oca navijestio nam je njegov sin Isus Krist. Takvoga Oca, koji ljubi svoga Sina i svoje zemaljske sinove i kćeri u ljubavi Duha Svetoga mi imamo za Oca. Taj naš Bog koji je sav u odnosu, sav u iščekivanju, koji je i Otac i Majka i Brat, koji je i ljubav i milosrđe i pravda i istina takav me je Bog stvorio na svoju sliku.

“Uistinu dostojno je tebe hvaliti, uistinu, pravedno je tebe, Oče sveti, slaviti: Ti si jedini živi i pravi Bog, ti si prije svih vjekova i ostaješ do vijeka, prebivaš u nedostupnu svjetlu. Ali, jedini dobar i izvor života, ti si sve sazdao da blagodatima obaspeš svoja stvorenja, a mnoge obraduješ i sjajem svoga svjetla” – tako moli četvrta euharistijska molitva, koju nažalost vjernici rijetko čuju, a uvodi nas upravo u tu milost koju Bog sam daje – Bog se čovjeku otkriva obasjavajući ga svojim svjetlom.

Mnogi su veliki umovi kršćanstva na neki način kapitulirali pred tajnom i otajstvom Presvetog Trojstva, tajnom Njihova odnosa, uopće pred činjenicom da je troje u jednom i da je jedno u trima. Jesu umovi ali nisu mistici! Zato tu ne mogu ne spomenuti sv. Ignacija. On, iskusni vojnik, plakao je kao malo dijete dok mu je Bog pokazivao tajne Trojstva, ljepotu njihova zajednička odnosa.

Bog ne bi bio Bog kad tu svoju najveću tajnu i otajstvo ne bi dao na jednostavan način i nama ljudima. Zaista, samo oholim, malim ljudskim umom nemoguće je vidjeti jednostavne i za život najvrednije ljudske stvari koje je Bog zapisao u našim srcima. Dijete i majka, prava i iskrena ljubav mladića i djevojke, čvrst prijateljski odnos, počeci su te čežnje za odnosom. No ona se na ljudskoj razini ipak nikada do kraja ne ispuni. Ljudsko srce ipak ima veću čežnju za odnosom nego mu druga osoba, ma koliko se trudila, može dati. Tu je tajna tog božanskog odnosa koje Otac, Sin i Duh imaju u sebi i imaju prema nama.

Tko u životu, gotovo nužno nakon godina molitve, borbe i životnih iskustava, otkrije tu duboku čežnju Boga za čovjekom, i čovjeka za Bogom, uistinu je ušao u tajne Božje, može plakati od sreće.

To nije nemoguće, nitko ne može nadmašiti Boga u velikodušnosti. Zato ne bojmo se tražiti i umom i srcem i vjerom, čineći ono što možemo i dopuštajući Bogu da nadopunja naše slabosti.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 22. svibnja 2005.
 
Da biste komentirali, prijavite se.