Uskrs; Strah i radost

Još jedan Veliki tjedan je iza nas. Svi stresovi, gužve i predblagdanska kupovanja! Dijete i odricanja od hrane što smo podveli pod korizmene žrtvice lagano smo već zamijenili sa šunkama, jajima, mladim lukom (kapulicom) i kolačima koje nam se smiješe s blagdanskih stolova.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.epm.org subota, 19. travnja 2014. u 10:50

I to je u redu – osjećaj mira i spokoja jer sve smo obavili i odradili. Možda smo, nakon višesatnog čekanja, dočekali i uskrsnu ispovijed. Onu kratku, od tri minute, ali, Bože moj, treba i to napraviti.

I kako se sada osjećamo? Iskreno, onaj kod koga se Uskrs sveo na gore pobrojano, sumnjam da baš ima neke duboke osjećaje pred tajnom Uskrsa. Možda se štogod pobudilo uz Pasiju ili kakvu sličnu emisiju ili usputni razgovor. Bez obzira na to kako je prošla moja korizma i Uskrs 2012., ako sada stanemo pred sebe i upitamo se koji je bio moj najdublji osjećaj koji me obuzeo ovih dana, divim se onom koji odmah može dati odgovor. Previše i prebrzo klizimo po površini života da bismo vodili računa još i o osjećajima. A oni su najbolji pokazatelji u kojem smo stanju bili, jednostavno, kako smo se osjećali u ovom vremenu.

Moj najdublji osjećaj ove godine bio je mir Velikog četvrtka. Kao što vjerojatno znate, to je i svećenički dan, dan ustanove svećeničkog reda. Obnavljajući u sebi, tokom mise Velikog četvrtka, svoje svećeničko predanje osjetio sam duboki mir i zahvalnost za dar svećeništva koji živim.

To me je odmah potaklo na jedno novo pitanje. Kako su se osjećali Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kako Petar i Ivan tu noć i to jutro dok su se približavali praznomu grobu? Kako se osjećao Ivan dok se vraćao kući, nakon što “vidje i povjerova”? Kako su se osjećali ostali učenici te prve nedjelje u povijesti čovječanstva? Apostol Ivan u svom izvještaju o prvom ukazanju uskrslog Isusa učenicima jasno ističe dva njihova oprečna osjećaja: strah – od Židova i radost – vidjevši Uskrslog.

Istinski kršćanin mora poznavati oba ova osjećaja u svim njihovim spektrima i jakostima i to upravo prema svome Bogu. Strah od tjeskobe, od tuge, od nevjere jer u mnogim životnim situacijama poznajem i Petrovo zatajenje, farizejsku cijenu Boga od trideset srebnjaka, možda čak i Judin očaj. Ali ja poznajem i radost, čak ponekad i euforičnu, jer mi je Bog pokazao smisao moga života, jer mi ne laže i ja mu vjerujem. On je Bog živi, on je Bog koji pobjeđuje smrt. Čak i onu u meni, onu koju tako dobro poznajem u grijehu koji me razara, a On svojim milosrđem i snagom svoga uskrsnuća iznova me rađa i voli. Ako Isusov vjernik ne osjeća ništa ili tek mlako prema svome Bogu – ako tek kaže: treba i to napraviti – sto puta sam to čuo, život je nešto drugo, neće ni u velikim ni u posve običnim životnim situacijama moći prepoznati tog svog iznenađujućeg i neobičnog Uskrslog Gospodina.

Svoga Uskrslog Gospodina ne trebam tražiti ni preko mora ni onkraj svemira. Osobno sam si to posvijestio jednom u Bazilici Svetog groba u Jeruzalemu. Prvo s čime sam povezao Baziliku jest razderana Kristova haljina, jer ona je strogo podijeljena po kršćanskim denominacijama. Dok sam stajao na mjestu Kalvarije i Groba shvatio sam da smo pred tajnom praznog Kristova groba svugdje pred istim izazovom. Biti poput Petra koji kao da se samo uvjerava da je sve onako kako im je Marija Magdalena rekla ili poput Ivana koji vidje i povjerova. Jer Isus im na prvu ne daje neki veliki dokaz svoga uskrsnuća nego tek jedan jedini – prazan grob.

Poznam ljude koji mjesecima, pa čak i godinama stoje i plaču nad grobovima promašenih života svoje djece, svojih uništenih ideja i planova, svojih rana i problema koje ne mogu oprostiti i zaboraviti ni sebi ni drugima. I žene i apostoli došli su na grob plakati, promatrati svoje uništene ideale koje im je Isus pobudio, a sada je sve to zakopano s njim u grobu. “A mi smo se nadali” (usp. Lk 24,21), kažu ona dva učenika na putu za Emaus, bježeći od svega toga u svoj stari način života.

Pred tajnom praznoga groba uvijek smo pred izazovom vjere: “Nije ovdje! Uskrsnu!” (v. Mt 28,6), veli anđeo ženama. Isus, židovski mladić, čovjek koji je bio određen mjestom i vremenom svoga života i smrti više se ne može svesti samo na tridesete godine naše ere i na Palestinu. On postaje dio svakog ljudskog života koji ga prima u se. Zaista trebalo je da se sve to bude da bi mi ljudi konačno shvatili da svako naše prokletstvo, bolest, rane i smrt mogu postali blagoslov, upravo onako kako je Kristov križ od sramote i prokletstva postao blagoslov i sredstvo spasenja.

Vratimo se još malo u Baziliku, u Jeruzalem. Na podu Bazilike, desno od samoga mjesta groba jest prostor koji je dan na službu katolicima. Tu su u tlu ucrtana dva kruga, jedan veći i jedan manji; mjesto je to gdje su po tradiciji stajali Marija Magdalena i Isus kada joj se ukazao, a ona ga nije odmah prepoznala. Jer tada još nije vjerovala, tada je još bila u beznađu. Mi ljudi smo vizualna bića, rado volimo sve promotriti, vidjeti. Tako je to i u našoj vjeri, zato je kroz povijest bilo puno onih koji su tvrdili da su vidjeli ovo ili ono, a Crkva to nikada nije prihvatila kao izvorno ili barem kao obvezujuće za sve. I možda zato naš Gospodin Isus uskrisava bez svjedoka; ostavlja prazan grob i ostavlja one koji će povjerovati u njegovo uskrsnuće u iznenađenju Uskrsa. To iznenađenje Uskrsa nalazimo u svim evanđeoskim izvještajima, i onda kada dolaze žene i kad to dočuju apostoli. Svi su u iznenađenju i čuđenju. Kršćanin 21. stoljeća koji se nagledao svih mogućih čudesa šta čovjek danas može proizvesti i dobrih, a još više zlih – ne bi se trebao prestati čuditi ovom danu. Danu pobjede života nad smrću.

Kad god stojimo ili prođemo kraj groba, pa bio on tek iskopan i još prazan, uglavnom spustimo pogled, teško je tada pogledati gore k visinama, k Bogu. Uskrs jest upravo to, ni jedan grob – ni stvarni, ni oni u našim životima neuspjeha, promašaja i razočaranja – nije i ne može biti kraj. Uskrsli Krist neka nam obasja tu istinu. Neka On obasja i naš Uskrs!

Da biste komentirali, prijavite se.