Uzašašće; Stopala u kamenu

Nije se Isus obogatio tim svojim kratkim “izletom” na Zemlji. Ta on je i Bog, sve dimenzija Boga i čovjeka on ima i posjeduje svevremenski. Mi smo ti koji smo obogaćeni tim njegovim silaskom tim središtem vremena.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: holyland-pilgrimages.com četvrtak, 29. svibnja 2014. u 06:00
Na vrhu Maslinske gore, iznad Jeruzalema, uzdiže se samotan zvonik jasno vidljiv iz samoga grada. Relativno blizu njega stara je crkvica okružena visokim zidom. Nema na njoj nekih kršćanskih detalja iako potječe iz križarskih vremena. Dapače, sada je u muslimanskim rukama i njezina unutrašnjost potpuno je ogoljena. Jedino što privlači pogled veliki je kamen u koji je utisnut oblik stopala, u nadljudskoj veličini, najmanje pola metra dug. Po tradiciji to je mjesto s kojega je Isus uzišao na nebo. U srednjem vijeku, u jeku opće pomame za raznoraznim relikvijama, dio ovog kamena netragom je nestao, a ono što je ostalo izdubljeno je do sadašnjih gigantskih razmjera koje su ipak zadržale izgled ljudskog stopala. Naš Ignacije Loyolski opisao je kao je izgledalo njegovo hodočašće na ta mjesta 1523. Nakon što mu je bilo zabranjeno da se trajno nastani u Svetoj zemlji piše: “Osjetio je snažnu potrebu da još jednom prije povratka posjeti Maslinsko brdo, kad već nije bilo po volji našega Gospodina da ostane na svetim mjestima. Na Maslinskom je brdu sačuvan kamen s kojeg je naš Gospodin uzašao na nebo i na kojemu se još mogu raspoznati otisci njegovih stopala: to je htio još jednom vidjeti. Tako se, ne govoreći nikomu ništa i bez ikakvog vodiča (iako su se oni koji ne bi uzeli kakvog Turčina kao vodiča izlagali velikoj pogibelji), kradom odvojio od ostalih i sam pošao na Maslinsko brdo. Stražari ga nisu pustili da uđe dok im nije poklonio džepni nožić (…) Nakon toga je, pošto je molio uz veliku utjehu, osjetio potrebu da ode do Betfage. Tamo se prisjetio da nije upamtio kamo je bilo usmjereno lijevo Isusovo stopalo, a kamo desno. Vrativši se onamo, stražarima je, da bi ga još jednom pustili unutra, morao, koliko ga pamćenje služi, pokloniti svoje škare”.

Što je zapravo poruka današnje svetkovine? Rekao bih ista kao i kod Velike Gospe, Uzašašća Marijina na nebo. Bogu se svidjelo da sve ostavi na vjeri, da nas spasi od napasti da idemo tražiti makar i komadić Isusova tijela, komadić uvjerljive materije koja bi nas povezala s Njim. Od svih evanđelista samo nam Luka daje pobliže mjesto gdje se to dogodilo, ali ni on ga ne precizira točno. Ono što trebamo čuti u ovim čitanjima jest ovo tjelesno dijeljenje s Isusom. On više nije povezan samo sa šačicom svojih učenika, On sada uistinu postaje svevremeni i sveprostorni. Ovdje moramo biti teološki jasni. Nije se Isus obogatio tim svojim kratkim “izletom” na Zemlji. Ta on je i Bog, sve dimenzija Boga i čovjeka on ima i posjeduje svevremenski. Mi smo ti koji smo obogaćeni tim njegovim silaskom tim središtem vremena. Cijela Zemlja od tada je blagoslovljena jer su po njoj hodale svete stope, a dozvolimo si tu običnu pučku pobožnost dio te Zemlje, Palestina imala je tu čast osjetiti na sebi te stope koje su išle njome čineći dobro.

Mislim da je poruka više nego jasna: slijedimo te stope, dugo i ustrajno, i u Galileji i u Jeruzalemu, i pod križem, na putovima naše Palestine tj. naše svakodnevice. Da li smo ih ispravno slijedili, bit će vrlo lako zaključiti. U jednom trenutku samo će ih nestati – put dalje vodi u visine. Ako se osjetimo dovoljno lako da bez težine i s radošću pođemo u susret, u zagrljaj s Gospodinom, naš put se isplatio. Tada nam je samo poletjet u visine.

Valais, Švicarska, 2011.
Da biste komentirali, prijavite se.