Veliki četvrtak; Večera

Svakog Velikog četvrtka, koliko god bio zaposlen svakodnevnim obavezama, rastresenostima, pripremama oko obreda svetog trodnevlja, u trenutku kada u misi izgovaram riječi ovo je moje tijelo, ovo je moja krv misli mi pođu u večer moga svećeničkog ređenja.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: hr.wikipedia.org četvrtak, 17. travnja 2014. u 11:18

Tada, kad su sve pompe, čestitanja, darovi, gosti i svečana večera bili iza mene, pogled mi je pao na moje ruke. Posve obične ljudske ruke, a opet, tada sam to čvrsto povjerovao, nove – koje će uzimati kruh i vino i nad njima izgovarati Isusove riječi, riječi kojima je htio zauvijek ostati među nama i u nama.

Naše ruke i noge su naš prvi doticaj sa zemljom po kojom hodamo, s ljudima kojima smo okruženi, pa ako hoćemo i s našim vlastitim tijelom. I ruke i noge prve su koje se zaprljaju i dijelovi su tijela koje najčešće peremo, ali upravo njima idemo u susret, njima grlimo i osjećamo stvari i ljude oko sebe.

Spajajući izvještaje Posljednje večere vidimo koliko su za Gospodina bile važne upravo naše ruke i noge. Prije večere Gospodin se saginje nad noge svakog od svojih učenika i pere ih te ih nježno otire ubrusom, pokazujući im tako primjerom svoju očinsko-bratsku ljubav koja se prvo izražava po tijelu, upravo kako je i žena grešnica oprala Isusu noge svojim suzama i otrla ih svojom kosom. Nakon toga Isus svakom apostolu pruža u ruke komadić kruha i čašu vina, svoje Tijelo i Krv, pozivajući ih da i oni tako čine njemu na spomen.

Uđimo tako i mi u ovu svetu večeru. Mi kršćani, zajedno sa Židovima sjećamo se iste, a opet tako različite Pashe. Oni stare o kojoj smo čuli u prvom čitanju, a mi nove, Kristove. Sveti otac podsjeća nas na to u svojoj apostolskoj pobudnici o Euharistiji Sacramentum Caritatis – Sakrament ljubavi: “Kao što rekoše sveti Oci, figura transit in veritatem, ono što je označavalo buduće stvarnosti, sada prepušta mjesto samoj stvarnosti”.

Stara je Pasha imala samo pokazati, pretkazati to novo što će Krist donijeti. Pashalno janje – Krista nevinoga; izlazak iz Egipta, iz kuće ropsta – Kristov izlazak iz groba, Uskrsnuće i pobjedu nad grijehom i smrću. Psalam koji smo čuli također je usko povezan s Pashom. Pjevao se, uz još neke, upravo uz pashalni obred. I Isus ga je pjevao sa svojim učenicima na posljednjoj, pashalnoj večeri. Taj psalam također već predoznačuje novu Pashu govoreći o čaši spasenja – Kristovoj čaši Njegove krvi.

Tu novu Pashu opisuje nam sv. Pavao u poslanici Korinćanima u novosti Euharistije. Ovaj nam je Pavlov tekst tim dragocjeniji što je najstariji zapisani tekst o euharistiji. Crkva već dvije tisuće godina čini ono što je Pavao rekao na početku: “Braćo! Ja od Gospodina primih što vama predadoh” (v. 1 Kor 11,23). U ovoj se žrtvi koncentrira sve. Mnogi su to ljudi danas zaboravili. Činjenica je da po katoličkom svijetu samo mali postotak ljudi dolazi na nedjeljne svete mise, no ta misna žrtva jest i ostaje centar svakog kršćanskog života, istinske, tjelesne i duhovne veze sa Gospodinom!

Kako Isus čini ovu euharistiju? Nije to obilna gozba, to je tek zalogaj i gutljaj vina. S druge strane, još od Izlaska ljudi su vapili, ne za Bogom, nego za punim želucima. Tako je bilo prije, tako je i danas, samo što mi danas nemamo sintagmu hraniti se obilato nego ukusno i zdravo. Mi generacija Zeptera i Tupperwarea lako zaboravljamo na post, na ovaj komadić kruha i gutljaj vina koji spašava svijet.

Svetom misom velikog četvrtka ulazimo u Kristov čas kako nam svjedoči sv. Ivan. U samo tri prve rečenice sv. Ivan sve nam je rekao. Isus zna što je pred njim, on vlada situacijom. On zna da je došao Njegov čas, da je od Oca izašao i da k Ocu ide. On zna da uskoro treba proći sablazan i muku križa i smrtnu tamu groba. On konačno zna tko će ga izdati – jedan od Njegovih apostola. Unatoč tome što sve zna o nama ljudima, on nas ljubi – kako svjedoči sv. Ivan, do kraja nas ljubi. A Isus ne bi bio Isus kada bi to samo govorio, on to i djelom svjedoči. Odlazi i učenicima pere noge – posao sluge koji on, učitelj i predvodnik, s ljubavlju čini.

I time se i mi vraćamo na početak – na naše vlastite ruke i noge. Noge koje su nam dane da pođemo u susret Gospodinu, da se prepustimo njegovim nježnim rukama da nas operu i otaru; i naše ruke koje su nam dane da ga dotaknemo pod prilikama kruha, da ga osjetimo na svojim rukama gdje nam se on predaje pun povjerenja, kao malo dijete koje ti se privija na ruke.

Bruxelles, 5. travnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.