10. nedjelja kroz godinu; Zmija nije zmija, jabuka nije jabuka

Ipak treba biti oprezan glede odgajanja strahom, stidom i sramom. Isus kao da nije imao ni jedno od toga troga, barem ne toliko da bi ga to sprečavalo u bilo kojoj situaciji u kojoj se našao. To je i razumljivo, ta bio je bez grijeha, pa logično nije osjećao ni njegovu posljedicu.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 10. lipnja 2012. u 00:00

Svima nam je dobro poznata priča iz današnjeg prvog čitanja. Poznati su nam i likovi – Bog i zmija, Adam i Eva – kao i predmet rasprave – neizbježna jabuka. Već po tonu moga pisanja možete zaključiti da svi koji tako razmišljate zapravo krivo razmišljate. Jer zmija nije zmija, barem ne u doslovnom smislu. Jabuke uopće i nema, štoviše ona nije ni biblijska biljka. Unatoč tome što Biblija spominje barem stotinjak različitih vrsta biljaka nigdje ne nalazimo u Europi tako omiljenu – jabuku. Inače, uzgred budi rečeno, ako želite napraviti vlastit biblijski vrt evo samo nekoliko u nas najpoznatijih biljaka koje se u Bibliji ipak spominju: bor (1 Kr 5,10); bršljan
(1 Mak 6,7); lan (Iz 19,9; Izl 9,31; Izr 31,22); maslina (Zah 4,3; Pnz 33,24, Job 29,6);metvica, menta (Lk 11,42 Mt 23,23); mogranj, šipak, nar (Pnz 8,8; Pj 4,13; 1 Kr 7,42, Br 20,4; i Izl 39,25); palma (Izl 15,27; 1 Kr 6,29, Iv 12,23, Otk 7,9); pelin (Pnz 29,17, Jr 23,15; Tuž 3,1); platana (Post 30,37; Ez 31,8); smokva (Mih 4,4; Mt 24,32; Post 3,7; Mt 21,19); šimšir (Iz 41,19; 60,13); trstika (Mt 11,7; 12,20; Iz 42,3); vinova loza (Post 9, 20-21; Pnz 8,8; Job 15,33; Br 13,23; 20,4).

Da bi se shvatilo i razumio ovaj tako važan dio Biblije treba uvijek iznova ponavljati da to stablo nije stablo i ta zmija da nije zmija – ali ne da ih omalovažimo, već da u tim slikama vidimo najdublju istinu o ljudskoj sudbini. Bez toga jedva je moguće dalje pratiti Božji naum s čovjekom – sve do Isusa i onoga što nam govori u današnjem evanđelju.

Nadalje važno je zašto biblijski pisac izabire upravo simboliku zmije. Zanimljivo je zamijetiti vezu, jasno vidljivu u hebrejskom izvorniku, između biti gol (arummim) i biti lukav. Na starom Istoku slika zmije igrala je važnu ulogu kao simbol plodnosti (Kanaan) i političke moći (Egipat), a važan je lik i poznatog babilonskog spjeva Gilgameš koji je imao utjecaja na oblikovanje Knjige Postanka.

Jeste li ikada imali zmiju u ruci? Ja jesam, i one male i one od preko četiri metra. Nisu nimalo strašne, gmazovi kao i ostali. Prestajemo ih se bojati kada shvatimo da one u Bibliji tek simboliziraju nešto strašno i opasno ali kao životinje imaju svoje mjesto u tom našem vrtu u kojem smo mi ljudi postavljeni da njime upravljamo i na njega pazimo.

Zli je uistinu otkrio nešto važno prvim ljudima ali ne ono što im je obećao već im je pokazao njihovu nagost tj. njihovu ranjivost i slaboću. Svi znamo da je tada počinjen prvi grijeh. No mene zanima nešto drugo što rijetko tko ovdje primijeti. Čovjek je tada prvi put osjetio strah, sram i stid.

Tri stanja duha koja duboko obilježavaju svakog čovjeka, već tamo do druge godine života i koje svaki čovjek obično skriva “kao zmija noge” cijeli svoj život. Mislim da je važno zamijetiti suptilnu razliku između srama i stida. Oni su vrlo bliski, s tim što je sram širi osjećaj, sramimo se zbog mnogo čega, dok stid gotovo spontano vežemo s intimom i seksualnošću.

Od ovog trenutka, koji se ponavlja u svakom ljudskom životu, trenutka prvoga pada, prvoga grijeha (kažu da moralnost svakog čovjeka počinje dok još ne zna ni govoriti, a ipak pokaže onaj “neću” znajući da ide protiv volje roditelja), počinje borba između roda ženina i roda zloće. U toj borbi ovo “vrebanje pete” zli čini upravo igrajući se našim strahom, sramom i stidom.

Možda je ovdje zgodno ispričati primjer starih župnika. Kažu da je jedan stari ispovjednik usnuo čudan san: pred njegovom ispovjedaonicom bio je dugačak red, a između ljudi koji su tu čekali na ispovijed provlačio se đavao i nešto im trpao u džepove. Stari ispovjednik je ustao sa svoga mjesta i upitao đavla što to radi. Ovaj mu odgovori: Vraćam ljudima što sam im uzeo. A što to, upita ispovjednik. Sram i stid koji sam im uzeo da bi mogli griješiti, odgovorio đavao. Sad im ga vraćam da se što teže ispovjede.

Ipak treba biti oprezan glede odgajanja strahom, stidom i sramom. Isus kao da nije imao ni jedno od toga troga, barem ne toliko da bi ga to sprečavalo u bilo kojoj situaciji u kojoj se našao. To je i razumljivo, ta bio je bez grijeha, pa logično nije osjećao ni njegovu posljedicu. Svi oko njega strahovali su, i stidjeli su se i sramili. Tako i njegovi najbliži koji dolaze da ga “smire” tj. da uklone sramotu iz svoje obitelji. Jasno nam je da su se tako osjećali članovi njegove obitelji, ali nije nam jasno da je među njima i njegova majka. Da li je bila prisiljena? Da li je ona samo ovdje da bi i mi koji Isusa slijedimo mogli biti uzdignuti na tu čast koje smo tako nedostojni – biti u rangu s Isusovom majkom? Bez velikog teologiziranja ostavljam svakog da o tome razmisli, i da barem poželi da ga Isus, snagom svoga Duha, izdigne do ove, svima nam obećane razine…

Zagreb, 2011.

Da biste komentirali, prijavite se.