14. nedjelja kroz godinu; Čekaš da postaneš “svet”?

Ne zaboravimo! Nikada ne čekajmo da bi postali “sveti” ili još gore da nas ljudi prepoznaju kao “svete” da bi nešto (prvenstveno) učinili ili (eventualno) rekli u Isusovo ime.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 08. srpnja 2012. u 00:00

Što se više družim s ljudima – i kao svećenik i privatno – sve više uviđam kako ne postoji čovjek bez nekog manjka, nečega što ga duboko muči i smeta. Često je to teško odmah vidjeti i prepoznati, ljudi uvijek glume i skrivaju svoje pravo ja. Uz to, nevjerojatno je koliko krivih načina ljudi nalaze da zaborave ili napola riješe svoj problem. Od raznih ovisnosti, preko zaborava i navikavanja, po onoj “to tako mora biti”, do fanatične religioznosti, svi mi imamo svoj način (polu)rješavanja bitnih problema koji nas muče. Ne mislim ovdje samo na neke teške grijehe, nego na cijeli dijapazon problema od siromaštva i nesigurnosti preko raznih bolesti i hendikepa, do velikog manjka ljubavi i bliskosti. No, ne može se vječno glumiti. U sredini u kojoj se živi jako brzo isplivaju svi nedostaci i problemi. Što je sredina manja to se ljudi bolje poznaju i, naravno, radije pričaju o tuđim nedostacima i manama nego o dobrim stranama te osobe. Često se te priče protegnu i na obitelj po onoj narodnoj: “Ne pada plod daleko od stabla”. Djelomično je to točno. U mnogo toga određeni smo svojom obitelji, krajem i načinom odgoja, vremenom i narodom u kojem smo rođeni.

Po mojim saznanjima smo su dva hrvatska književnika opisivala kraj u kome sam ja rođen. Jedan od njih, opisujući naš gradić, završio je svoj opis riječima: “Gotovo da reknem onu Matoševu: ‘Oh, ta uska varoš, oh ti uski ljudi’.” Kada sam prije puno godina čitao te retke, bili su mi jako bliski. I ubrzo sam napustio svoju “usku varoš”, svjestan da biram put koji će me odvesti daleko od nje. S godinama, osobito onim ratnim, i svime onim što čovjek po svijetu vidi i nauči ta se varoš, barem u mom srcu, proširila i dobila puno ljepše konture nego što ih možda ima u stvarnosti.

Za razliku od Isusa ja se dobro osjećam u svome kraju i svome gradu. Možda zato što ne nastojim ništa mijenjati?! Pokazivati na sve uskoće koje su me nekad toliko smetale?

Isus se nije bojao biti Isus u svome kraju. Pa i kada je to značilo nevjeru i odbacivanje. Koje su sve razloge mogli navoditi Nazarećani kao dokaz da je mladi drvodjelja ipak tek običan čovjek, njihov zemljak? Ako ostanemo kod tvrdnje da smo svi mi dobrim djelom plod naših obitelji, roditelja i okoline onda još jednom moramo priznati da je Sveta obitelj bila potpuna, prava i istinska obitelj jer je dala takva sina. Isus nije nosio samo pečat onoga što su mu dali Marija i Josip. Nosio je pečat i onih koje je tradicija kasnije nazvala Joakim i Ana, družio se sa svojim rođacima koje danas navodi ovo evanđelje. No je li sve baš bilo tako krasno i bajno? Sjetimo se evanđeoskih izvještaja o Isusovom začeću i rođenju. Josipovo iznenađenje i zaprepaštenje kad je saznao da je njegova zaručnica trudna, a oni nisu vjenčani… Savršen skandal u jednom selu… Gotovo sigurno ponovljen i u zgražanjima nad Isusom koje čujemo u današnjem evanđelju: “Tko zna tko mu je otac”. Možemo čak postaviti pitanje jesu li Isusovi sumještani znali za neku njegovu osobno slabu točku, nešto što ga je moglo diskriminirati? Ako ponovo pogledamo evanđelja, mogli bismo izdvojiti jednu koja ga je često stajala dobra glasa: milosrđe i ljubav! Koliki grešnici, farizeji, žene grešnice pa i onaj satnik i njegov sluga, svima njima Isus, ranjen ljubavlju odlazi prvima ne mareći za priče “pravednih”. Ljubav je bila Isusova slabost, ljubav je i Božja slabost i zato mi ljudi na koje je Bog slab plaćamo uvijek ispod cijene sve svoje dugove, grijehe i bjegove.

Vratimo se još na časak na ostala čitanja današnje nedjelje. Znatiželjni i indiskretni odmah će se zapitati: a koja je to Pavlova slabost, taj trn u tijelu o kojem nam on danas progovara? Nećemo to nikad do kraja saznati, iako se većina biblijskih stručnjaka danas slaže da se moralo raditi o nekom problemu na području seksualnosti. No mislim da je i bolje da nam to Pavao nije do kraja razotkrio. Jer ovako svaki čovjek, a kao što rekoh sve sam uvjereniji da nema onoga bez neke manjkavosti, bez trna u tijelu, svako tko uzme ovaj Pavlov tekst može u njemu naći sebe. Nije toliko važno uzdisati s Pavlom nad tim problemom već je puno važnije zajedno s njim otkriti ono što je šokiralo Pavla, što je šokiralo tolike svece: “Kad sam slab, onda sam jak” (v. 2 Kor 12,10). Kad prihvatim izazov svoje vlastite slabosti, kad prihvatim sebe onakav kakav jesam, s ružama i trnjem koje mi je Bog dao, kada takav krenem prema Bogu osjetit ću sav blagoslov slabosti i križa. Tek tada ću shvatiti da sam baš takav stvoren u ljubavi i da me baš takvog Bog želi ovdje i sada. Onda mogu prihvatiti i sve druge slabosti i ljudi i vremena u kojem živim. Tu je početak promjene, obraćenja života na koje je pozvan svaki kršćanin. Mnogi kršćani ostali su kao ovi Isusovi sumještani. Poznavali su Isusa, ali od njega nisu ništa primili, jer nikada nisu prihvatili sebe u svojim malenostima koje nam je Bog dao, također u ljubavi, da nas po njima spasi.

Ne zaboravimo! Nikada ne čekajmo da bi postali “sveti” ili još gore da nas ljudi prepoznaju kao “svete” da bi nešto (prvenstveno) učinili ili (eventualno) rekli u Isusovo ime. Ono što Bog danas poručuje proroku Ezekijelu poručuje i nama: Sine, kćeri čovječja, znam da si samo čovjek, ali ja sam te odabrao takvoga da ideš preda mnom, da surađuješ sa mnom.

Taizé, 9. srpnja 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.