19. nedjelja kroz godinu; Umoran, slab, u sumnji…

Pred tim izazovom ne mogu nam pomoći ni propovjedi ni pametne riječi drugih osobito kada smo u Ilijinoj situaciji slabosti bijega i izmorenosti Pitanje je samo kako ćemo tada zavapiti Gospodinu Ne mogu dalje odustajem, a sumnjam da i ti tu možeš nešto pomoći ili, naprotiv, slab sam, odustajem, ali vjerujem da me i sada slušaš i spreman si mi pomoći
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 10. kolovoza 2012. u 00:00

Hrana je relativno česta tema u Bibliji. Ona je važna biblijskom piscu isto koliko je važna svakom čovjeku u njegovu svakodnevnom životu. Današnje evanđelje podsjeća nas na dva najvažnija biblijska “jela”: starozavjetno “predjelo” – manu, i na novi, Božji kruh o kojemu nam danas Isus govori.

No pođimo redom.

U prvom čitanju zatičemo velikog proroka Iliju. Izmučen je, izmoren i gladan. U ovom trenutku Ilija više nema volju za životom. Njegove zadnje godine neprestano su bježanje, neimaština, a zadnji događaji – pogubljenje stotina Baalovih svećenika – također su morale potresti njegovu dušu. I evo ga sada ponovo u bijegu pred oholom kraljicom Izabelom koja žudi da mu se osveti.

Ovo nije prvi put da ga Bog hrani i snaži na tako čudesan način. Dok je jeo ovaj anđeoski kruh, morao se sjetiti i potoka Kerita i gavrana kojeg mu je svakodnevno Bog slao s komadićem mesa i kruha. Morao se sjetiti i udovce u Sarfati Sidonskoj koja je imala tek pregršt brašna i koju kapljicu ulja, a ipak je time mjesecima mogla prehraniti sebe, svoga sina i Iliju.

Ilija će, ovako okrijepljen, stići do Božje gore Horeba gdje će konačno prepoznati Boga, ne u potresu i oluji, nego u šapatu laganog i tihog lahora… Ilija će tu naći svoj mir.

Iako je i ovdje riječ o posebnoj božanskoj hrani, sve to mi još možemo prihvatiti jer, konačno, radi se o jednom od najvećih i na svoj način najsnažnijih proroka Starog zavjeta. Ali o Iliji ipak ništa ne bismo znali da nemamo upravo ovo poglavlje koje smo danas čitali. I u njegovom slučaju Bog je taj koji izabire slabog čovjeka kojega vodi, hrani i jača u misiji koju mu je namijenio.

No u evanđelju više nema “onih drugih” kojima Isus govori. Mi smo ti koji stojimo pred njegovima riječima: “Ja sam kruh koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvjeke” (Iv 6,51a).

Isusov kruh trebao bi biti za mene ona ista anđeoska snaga i okrepa koju je primio i Ilija u trenutku kada mu je bilo dosta života i kada je poželio umrijeti.

Kao svećenik svakodnevno, po mojim rukama i riječima, kruh, hostija postaje Gospodin, postaje kruh nebeski. Prije nego što sam postao svećenik, moj odnos prema toj tajni kruha nebeskog bio je puno drugačiji. Moram priznati da je u tome odnosu bilo puno više strahopoštovanja nego danas. Gledajući izvana, moglo bi se reći da sam bio pobožniji, no ja znam da je u tom odnosu bilo puno više straha i daljine koja me je priječila da mu priđem bliže u svemu što jesam.

To strahopoštovanje potrajalo je i kratko vrijeme nakon svećeničkog ređenja, a onda se pretvorilo u rutinu svakodnevnog “imanja mise”. S vremenom sam shvatio kako lako mogu upasti u naviku da mi susret sa živim Gospodinom, tom božanskom hranom što bi mi trebala dati snagu koju kao čovjek nemam, postane tek rutina obavljanja svakodnevnog svećeničkog posla. To sam naravno primijetio i kod mnogih ljudi koji bi dolazili na te moje mise i za koje ove Isusove riječi o kruhu nebeskom ostaju tek “visoka teologija”, samo dio obreda bez nekog dubljeg značenja za njihove vlastite živote.

I ovim evanđeljem i onim o umnoženju kruha koje smo slušali nedavno, Isus nas stavlja pred izazov povjerenja u snagu njegove ljubavi što nas želi hraniti kroz komadić toga kruha, a daje nam se kao njegovo vlastito tijelo.

Pred tim izazovom ne mogu nam pomoći ni propovjedi ni pametne riječi drugih, osobito kada smo u Ilijinoj situaciji slabosti, bijega i izmorenosti. Pitanje je samo kako ćemo tada zavapiti Gospodinu. Ne mogu dalje, odustajem, a sumnjam da i ti tu možeš nešto pomoći ili, naprotiv, slab sam, odustajem, ali vjerujem da me i sada slušaš i spreman si mi pomoći.

Tu počinje ona postojana vjera što će nam pokazati da Isusove riječi o kruhu nebeskom koji vodi u život nisu tek puka parola, riječi bez značenja već naprotiv riječi i kruh od kojih se živi i koje daju život.

London, 13. kolovoza 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.