25. nedjelja kroz godinu; mali VELIKI

Isusova rečenica iz današnjeg evanđelja: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima” (v. Mk 9,37), ponavlja se danas kao i prije tisuće godina kada je psalmist zapisao: “U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio protiv neprijatelja” (Ps 8,3).
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 21. rujna 2012. u 00:00

Jučer mi je jedan prijatelj ispričao zanimljiv događaj iz njihove obiteljske svakodnevice. Gotovo svaki dan prije zajedničkog ručka ili večere cijela obitelj se zajednički pomoli. Jučer je ta molitva izostala i nakon nekoliko minuta njihov dvogodišnji sin, prekinuvši obrok, započeo je svoju uobičajenu molitvu: za mamu, za tatu, za dedu, za baku… i nakon toga mirno nastavio jesti, ostavivši svoje roditelje zatečene i pomalo postiđene… .

Isusova rečenica iz današnjeg evanđelja: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima” (v. Mk 9,37), ponavlja se danas kao i prije tisuće godina kada je psalmist zapisao: “U ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio protiv neprijatelja” (Ps 8,3).

Kontekst tih Isusovih riječi daje nam naslutiti zašto ih je izrekao. Apostoli su nakon njegova navještaja muke i smrti raspravljali o sasvim drugoj temi; tko je među njima najveći. Prvi dio današnjeg evanđelja na neki je način nastavak prošlonedjeljnog i u našim Biblijama obično se nalazi pod naslovom: Drugi navještaj muke i uskrsnuća. U Markovom evanđelju Isus tri puta ponavlja ove riječi, tri puta im naviješta svoju muku i uskrsnuće, no oni ga ne razumiju. Sve što oni znaju o novom Mesiji jest da on ponovo treba uspostaviti Davidovo kraljevstvo u slavi i moći. Naravno da to stoji u potpunoj suprotnosti s onim što im Isus sada govori. Zato ga i ne razumiju, zato ga se i ne usude ništa pitati jer bi time riskirali da unište vlastite lijepe planove za budućnost. Kasnije nam Marko još jasnije otkriva njihove potajne želje – biti visoko pozicioniran u tom budućem Isusovu mesijanskom kraljevstvu. Biti velik i konačno imati neke koristi od tog trogodišnjeg hoda za Učiteljem zbog kojega su ostavili sve ostalo u životu.

Kako im je šokantno morao zvučati Isusov odgovor: “Tko želi biti najveći neka bude posljednji i svima poslužitelj” (usp. Mk 9,35). Upravo u ovom dijelu Markova evanđelja čitamo najradikalnije Isusove zahtjeve i prijedloge, ono što nazivamo evanđeoska radikalnost, ići do kraja. Ovdje biti posljednji, nekoliko redaka poslije ona da odstraniš ruku ili oko ako te sablažnjava, pa nerazrješivost ženidbe te konačno preporuka bogatom mladiću da proda sve što ima siromasima i tek onda dođe slijediti Isusa. No među tim tako ozbiljnim i teškim recima krije se i onaj susret s djecom gdje Isus naglašava da se u njegovo kraljevstvo ne može ući (a kamoli biti u njemu velik) ako se ne postane poput djece.

Čemu toliko inzistiranje na djeci? I što u stvari treba nasljedovati u njima? Svakako ne ono na što smo mi najviše skloni – biti djetinjast.

Naša slika Boga može biti svakakva – od starca s dugom sijedom bradom, preko strogog suca, do isposnika koji nam postavlja nemoguće zahtjeve u životu – ali gotovo nikad ne sadrži ono što nam Isus ovim slikama želi reći: u Bogu se nalazi i nešto djetinje, u njemu se nalazi ona dječja nevina naivnost koja uvijek računa na dobro, koja još ne zna da postoji zlo i ne zna računati i kombinirati sa zlom.

Sama Isusova smrt, zar nije upravo dokaz tomu. Isus se daje sav, a biva odbačen od svih, njegova žrtva se čini uzaludna, njegovo tijelo biva razbijeno kao ona dragocjena posuda sa skupocjenim mirisom koju je žena grešnica izlila na njega prije njegove smrti, i kao da je sve izgubljeno, a opet, zamirisala je po cijelom svijetu.

Isus je apostolima, koji su branili djeci da mu se približe, rekao isto što i onima koji su negodovali što je žena uludo potrošila toliki novac na dragocjeni parfem: Pustite je, pustite ih… isto kao što majka dopušta i uživa u veseloj igri svoje djece iako od toga nitko nema nikakve koristi, a uz to još i smeta namrgođenom gospodinu s gornjega kata.

U našem proračunatom svijetu, koji nas uči da sve ima svoju cijenu i gdje nam se ipak čini da se 95 posto životnih problema rješava novcem, a onih pet preostalih nemaju pravog rješenja, slika Boga koji djetinjom naivnošću i optimizmom bez i trunke zla pristupa svijetu, izgleda nam kao nešto jako sablažnjivo i jako opasno. Pa kako će se onda Bog nositi s ovim svijetom ogrezlim u nepravdu i zlo?! Kako će onda znati providjeti za mene pravi put, kad ja uvijek biram onaj lakši i manje dobar?!

Baš u tome je tajna otkrivanja Boga! Otkriti i uvjeriti se da u Bogu nema zla ni negativne misli, da on jednostavno ne zna računati sa zlom, početi shvaćati to Biće (ili kako bi filozofi rekli taj Bitak) koje je sto postotno dobro, izazov je za svakoga tko traži Boga. Ti isti filozofi već su davno utvrdili nešto nama tako teško shvatljivo; da zlo u stvari ne egzistira, da je ono u stvari samo negacija dobra, privatio bonum. No to je tema za malo duži filozofski članak. Nama ostaje puno važniji zadatak. Uvidjeti da upravo takav Bog, u kome ne možemo zamisliti nikakvo zlo, suvereno pobjeđuje svako zlo pa krenuti i sami, po Isusovim riječima, pobuditi u sebi dječju naivnu dobrotu koja unatoč svemu ili upravo zbog svih negativnih iskustava što smo u životu proživjeli, uporno i trajno računa samo na Dobro.

Bruxelles, 24. rujna 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.