3. vazmena nedjelja; Opipajte me

Ne dajmo se zbuniti i prestrašiti. Priđimo Uskrslom, dotaknimo ga se i uvjerimo da nas može proslaviti i učiniti sebi sličnima. Ne bojmo se primiti njegov mir jer On je mir naš!
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 22. travnja 2012. u 00:00

Mnogi, osobito hollywoodski filmovi, započinju zbivanjem u sadašnjosti, a onda nas jedan od likova pričom vraća u prošlost, gdje se i zbiva glavni dio filma (romantičari, prisjetite se, tako počinje i Titanic). Tako su nekako posložena i današnja čitanja. Režiser im je isti – sv. Luka apostol. U prvom čitanju, koje je uzeto iz Djela apostolskih, nalazimo se upravo iza Duhova. Apostoli, obučeni u Silu odozgo, Duha Svetoga, počinje naviještati Krista u tom istom Jeruzalemu koji ga je prije pedesetak dana osudio, na svoj način prisilio Pilata da ga smakne. U čitanju susrećemo Petra i Ivana koko se u Hramu obraćaju narodu nakon što su Kristovom snagom ozdravili hromoga koji je svaki dan prosio na Divnim vratima Hrama. Petar govori silno i uvjerljivo upravo kao i koji dan prije toga kada je na njih sišao Duh i kada se samo u jednom danu apostolima pridružilo oko tri tisuće ljudi.

A onda nas evanđelje vraća nazad, na sam dan uskrsnuća. Naime Luka nam, u tom 24. poglavlju svoga evanđelja, do u tančine priča taj uskrsni dan – od ranoga jutra i žena koje dođoše pomazati tijelo, do kasne večeri, u biti noćnih sati, kada se zbiva ovo što danas čitamo.
Evo nas u središtu radnje, središtu događanja. Ono što Petar čini pred narodom nasljedovanje je onoga što je Isus učinio njima. Petar otvara oči narodu da upoznaju pisma kao što je Isus otvorio njihove oči, Petar se priznaje svjedokom i navjestiteljem martyrios evanđelja – mi smo tomu svjedoci – kao što im je Isus rekao: “U njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24, 47-48).

Kad čitam te izvještaje uvijek me fascinira ta promjena u srcima i umovima apostola. Iz te uplašene, zbunjene i postiđene grupe formiraju se prvi svjedoci koji će moći zapaliti srca, otvoriti oči drugima i tako prenijeti vjeru u Uskrsloga sve do naših dana.

Kada nam danas Luka opisuje taj susret Isusa i zbunjenih, prestrašenih i sumnjičavih apostola pitam se kako su ga dočekali? Jesu li svi ustali, onako kako danas ljudi čine kad svećenik ulazi započeti misu, ili su svi kleknuli kao kod Podizanja ili su se svi povukli korak–dva unazad… Isus jako inzistira na svojoj tjelesnosti – “da, ja sam, opipajte me, dajte mi nešto za jelo” (usp. Lk 24, 39-41). Kad se uvjere da je to zaista On, kada ga dotaknu, nestaje njihova straha. To nije ono doticanje koje je želio nevjerni Toma. To je doticanje tijela, ljudskoga, izmučenog i proslavljenog tijela našega Boga. Tijela kakvo imamo ti i ja. Tijela koje je važno jednako meni kao i mome Bogu. Uskrsnuće tijela uvijek je bio jednaki skandal za ovaj svijet kao i Otkupljenje i oproštenje grijeha.

Sinoć sam gledao jednu predstavu. Naslov joj je bio: Suđenje Sotoni. Svi glumci (pa tako i Lucifer osobno) bili su crnici, uglavnom porijeklom iz Konga i Ruande, bivših belgijskih kolonija. “Univerzalni sud pravde” imao je i svoju tužiteljicu (lokalnu Carlu del Ponte, dobro poznatu i u tim krajevima jer je Haški sud zadužen i za zločine u Ruandi). Mi, publika bili smo porota koja je na kraju odlučivala da li je Sotona–Lucifer kriv ili nije. Iako su tužitelji iscitirali gotovo sva mjesta u Bibliji koja pokazuju Sotoninu krivnju, on je, vješto se služeći također citatima iz Biblije (o Božjim sinovima među kojima je i Sotona, Job 1,6 i dalje), filozofskim dokazima (Bog može stvarati samo dobro, dakle ni anđeo Lucifer nikako ne može biti zao) uspio uvjeriti publiku da ga većinom glasova proglasi nevinim. Ipak, sud ga je, po naputku iz Apokalipse, bacio u zatvor na tisuću godina, do ponovnog suđenja.

Pitanje zla u svijetu a time i grijeha također zbunjuje ovaj svijet – glasovanje publike na ovoj predstavi samo je još jedan dokaz tome. Kažu da je najveći uspjeh Sotone što je uvjerio ovaj svijet da on zapravo ne postoji.

Ipak današnja čitanja, sva tri, pozivaju nas na priznanje grijeha kako bi nam moglo biti oprošteno. Većina ljudi tu upada u jednu od dvije krajnosti. Ili sam sebe uvjeri da osobno nema nekakvog grijeha koga bi trebalo prepoznavati i priznavati ili se toliko zaokupi svojom krivnjom i grijehom da dalje od toga i ne vidi.

A to je također jedan od prvih darova Uskrsloga – spoznaja moje grešnosti preko koje idem k njemu, preko koje spoznajem da sam potreban nekoga tko će me dovršiti u ovom mome tijelu koje me ponekad izdaje i obeshrabruje (u bolesti, grijehu, nemoći), ali što je stvoreno za proslavljanje. Ne dajmo se zbuniti i prestrašiti. Priđimo Uskrslom, dotaknimo ga se i uvjerimo da nas može proslaviti i učiniti sebi sličnima. Ne bojmo se primiti njegov mir jer On je mir naš!

Bruxelles, 30. travnja 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.