Cvjetnica; Grob nije točka, nego dvotočka

Čitanje Muke završava navaljenim kamenom, grobnom tišinom. Ali kršćanin ne može tu stati čak zato što je Isusova muka i smrt u pitanju. Neka nam i to objasne pjesnici, fra Bonaventura Duda i Tin Ujević. Jer grob nije točka, nego dvotočka! Grob je klijalište.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 01. travnja 2012. u 00:00

Cvjetnica, nedjelja radosnog iščekivanja, proljetnog cvijeća, palmi i maslina. Cvjetnica, nedjelja kad čitamo Muku. Polazimo od najljepšeg dijela evanđelja – ustanove euharistije i spuštamo se do najpotresnijeg – muke i smrti Gospodinove. Cvjetnica je i nedjelja istine – pred tragedijom križa i smrti otkrivaju se namisli mnogih srdaca. Koliko daleko možemo pasti otkrivaju dva apostola. Svoga Judu ja nosim u sebi, pjevao je Vladimir Nazor. Svoga Petra isto tako. Obojica su na svoj način izdala Isusa. Zašto onda za Petra kažemo da ga je “samo” zatajio? U čemu je razlika? Petar ga nije prodao, u Petrovom slučaju razlog je strah, u Judinom novac. I nemojmo se samo zavaravati da u nama možda ima malo Petra – junačimo se, ali u presudnom času iz straha uzmaknemo – ali Jude nikako! Tko je samo malo iskren prema sebi vidjet će koliko se puta barem u glavi zaustavi nad pomisli da žrtvuje, proda dio svoga ljudskog dostojanstva, dio svoje ili tuđe slobode, da iskoristi drugoga da bi sam imao svoju materijalnu korist, ugodu ili emocionalno zadovoljenje. Judine škude nisu daleko, barem kao napast, a 30 srebrnika može nam se često učiniti kao jako velik i potreban novac. A tada muka i tragedija križa nisu daleko.

Ja ipak ne mogu gledati samo muku, samo onih četrnaest postaja križnoga puta. Moram pogledati i na petnaestu. I još prije toga, moram pogledati na Isusov samilostan pogled upućen Petru kad je ovaj shvatio što je napravio. No Petar još ni tada nije shvatio što Isus radi. Zato sam uvjeren da je “tragedija križa” razumljiva samo po uskrsnuću.

No, pođimo redom!

Prorok Izaija, iz prvoga čitanja, napisao je četiri pjesme o sluzi Gospodina, proročanstva o čovjeku patniku koje je Isus gotovo doslovno ispunio. Danas smo čuli treću po redu gdje spominje bičevanje i pljuvanje. Ali svako ovo čitanje završava optimistično jer pravednik, onaj koji se u Boga uzda, ne očajava nikako. Veli prorok: “Zato učinih svoj obraz k’o kremen i znam da se neću postidjeti” (v. Iz 50,7).

Ne preskočimo Psalam 22 i njegove početne riječi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, riječi koje Isus izgovara na križu, u posvemašnjoj muci i posvemašnjem predanju.

Drugo čitanje iz poslanice Filipljanima sastavljeno je od dva dijela. Isus se spušta od Božjih visina do smrti, smrti na križu i onda opet uzvisuje, preuzvisuje, zavrijedivši da mu se svako koljeno pokloni priznajući mu božanstvo.

Muka nam je sama dovoljno govorila – samo jedan moment. Kao što svi mi trebamo probuditi svijest da nalazimo svoga Judu u sebi, još je važnije znati da svi mi možemo biti i satnik i da nam može biti oprošteno.
Zaustavimo se malo kod tog satnika. Ovaj satnik koji je bio podno križa vjerojatno je nadgledao Isusovo raspeće, možda je to isti onaj koji je kopljem probo Isusov bok. Mi znamo kako smo kao ljudi osjetljivi i kako nas i neka najmanja primjedba drugoga može raniti. A naša je ljudska ljubav tako slaba. Koliko tek Boga ranjavaju sve naše izdaje, naši grijesi jer Njegova je ljubav prema nama beskrajna – mi smo taj rimski vojnik koji probada Isusov bok. No Isusova žrtva na križu nije za njega izgubljena. Dapače, vidjevši Isusovu smrt uskliknuo je: “Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji” (Mt 15,39) i Crkva ga i Tradicija slavi kao sv. Longina, sveca.

Bog, naš supatnik, u tome je sva snaga onoga što smo čuli u muci. Iako smrtno ranjen i u tijelu i u duši, spašava, ima sućuti i za bliske i za daleke, i za prijatelje i za neprijatelje.

Isus je na križu pravednik, Sin Božji. Svaki put taj nas njegov čin mora izazvati, postaviti pred pitanja vlastitog života, vlastitog grijeha, boli, čak i smrti. Kažu da čovjek se rađa, pati i umire sam. Da li za svakog? Bog svoje ne ostavlja. Po svojoj muci i smrti, po svom vapaju “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio” (Ps 22,2) Bog supatnik ušao je u patnju čovjekovu i tu čeka svakog čovjeka da mu sućutno pomogne u nošenju križeva. Blago onom čovjeku koji ga upravo tu i nađe.

Čitanje Muke završava navaljenim kamenom, grobnom tišinom. Ali kršćanin ne može tu stati čak zato što je Isusova muka i smrt u pitanju. Neka nam i to objasne pjesnici, fra Bonaventura Duda i Tin Ujević. Jer grob nije točka, nego dvotočka! Grob je klijalište.
Na Mirogoju, štovatelji Tina Ujevića na grob mu staviše natpis iz njegove pjesme:

Leti ko lišće što vir ga vije,
Za lijet si, dušo, stvorena !
Za zemlju nije, za pokoj nije
Cvijet što ovdje nema korijena.
Čovjek je cvijet što cvate na ovoj zemlji, ali mu je korijen u vječnosti.
Pazi da ovdje sav ne ocvateš!
Pazi da ti se ovdje ne osuši korijen zauvijek!


Opatija, 9. travnja 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.