Krštenje Gospodinovo; Perfektno

Naš mali Božić, koji je izrastao do sve visine, širine i žrtve križa, prošao je kako nam svjedoči današnje drugo čitanje, pred nama kroz vodu i krv
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 07. siječnja 2018. u 17:26

Vjerujem da svatko od nas ima ideale u životu, i u profesionalnom i u privatnom životu. Kada sam prije svoga svećeničkog ređenja razmišljao o svom svećeništvu doživljavao sam ga prilično sebično, kao dar za sebe. Moj ideal je bio perfektni svećenik u perfektnom samostanu kojeg će ljudi tražiti, a Bog blagoslivljati mirom i mudrošću. No vrlo brzo sam uvidio da nema perfekcije – savršenstva na ovom svijetu i da moj ideal treba biti da ja tražim ljude (i to što nesavršenije to bolje) jer mog Boga (savršenog i potpunog) ne zanima moje savršenstvo nego znam li ljubiti njegove najmanje i najnesavršenije, ili ne.

Danas promatramo Isusa na početku njegove misije u svijetu, u trenutku krštenja na rijeci Jordanu. Koji li su bili njegovi ideali, njegove želje u tome trenutku. Da li je i on mijenjao svoje prioritete shvaćajući što je zaista bitno, a što ne?

Sv. Luka evanđelista svjedoči nam da je i Isus rastao u mudrosti i spoznanju. Ipak, da ne bi upali u kontradikciju s obzirom na njegovo božanstvo, moramo zaista naglasiti da je Isus rastao u svojim prioritetima i idealima ne mijenjajući onaj osnovi, a to je volja Očeva, objava Oca svim ljudima. Isus, nama u svemu sličan osim u grijehu, poznavao je ljudski rast, ne samo tjelesni već i duhovni, otvaranje vidika od onih malih, djetinjih, koji u početku nisu mogli ići dalje od nazaretskih brda, da bi se ubrzo proširili do jeruzalemskog hrama, Palestine, svijeta i još dalje preko granica ljudske percepcije. U svemu tome on je rastao dublje i šire pokazujući nam ideal ljudskoga života, ideal koji se konačno svodi na predanje, potpuno predanje Ocu za braću ljude.

U našem ljudskom razvoju i razvitku mi često stanemo, ne dozrijemo upravo u tom sebičnom dijelu sebe. Razvijemo se tjelesno, intelektualno pa i duhovno, ali često vidimo i svoju nedoraslost kada je u pitanju žrtva, odricanje ili tek obična usluga drugome. Ideal, biti čovjek poput Isusa, kršćaninu nije dat samo kao put spasenja, nego i primjer kako biti potpun, odrastao čovjek ovdje i sada, čovjek do kraja, čovjek koji radi i putuje, ljuti se, plače i smije, čovjek koji raste.

Blagdanom Isusova krštenja završava božićno vrijeme. To nam dođe kao normalno – dijete se rodilo, normalno je da ga se za par tjedna i krsti – neće valjda čekati tridesetu?! Duhovni rast većine nas, započeo je tako, sakramentom krštenja dok nam je bilo nekoliko tjedana ili mjeseci. Naravno, ni ja se ne sjećam trenutka svoga krštenja, ali sjećam se jako dobro trenutka kada sam krstio svoje “prvo dijete” – maloga Nikolu – bio mi je to prvi sakrament koji sam kao đakon podijelio prije točno pet godina. Upravo jučer sreo sam maloga Nikolu i pitao ga je da li zna tko ga je krstio, roditelji s potražili slike, a mali me je gledao razrogačenih očiju ...

Gratia operans i operatis teološki su pojmovi koji opisuju kako Božja milost u nama djeluje snagom samog sakramenta i naravno našom suradnjom, no sva teologija ne može opisati trenutak kad shvatiš i uvidiš da Bog djeluje u tebi i preko tebe.

Isus je, eto, ipak čekao tridesetu da bi se krstio. Zašto je njemu uopće trebalo krštenje? Sigurno ne da bi se oprao od grijeha (ni onog istočnog ni vlastitih) niti da bi postao dijete Božje. Krštenje na Jordanu samo je pozornica puno važnijeg događaja. Isus, Mesija, jest Pomazanik kao što su bili pomazani veliki proroci i kraljevi Staroga zavjeta. No, to Isusovo pomazanje nije pomazanje uljem i ljudskom rukom, već Očevom rukom i Duhom Svetim. Isus je donosilac Duha u ovaj svijet, on će zato i morati otići ponovo k Ocu (kako sam svjedoči prije svoje muke) da bi Duh došao u ovaj svijet, da bi svi mogli biti dionici Božjega duha.

Isusovo krštenje ne podsjeća me toliko na moje vlastito krštenje (kada također bivamo pomazani svetom krizmom) nego puno više na trenutak primanja svećeničkog reda, kada sam i sam bio pomazan i kad sam navečer u tišini svoje sobe gledao (u čuđenju poput malog Nikole) vlastite ruke pomazane svetim uljem, iste a opet tako drugačije. I kad kao adolescenti primamo krizmu i kad kao bolesni ili nemoćni primamo bolesničko pomazanje i mi, vidljivo, postajemo pomazanici Božji, ljubljena djeca Božja.

Naš mali Božić, koji je izrastao do sve visine, širine i žrtve križa, prošao je kako nam svjedoči današnje drugo čitanje, pred nama kroz vodu i krv (Jordan i Golgotu, probodeno srce iz kojega poteče krv i voda) da bi se i nad nama čuo Božji glas: “Ovo je dijete moje ljubljeno! U njemu mi sva milina!”

Bruxelles, 8. siječnja 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.