1. korizmena nedjelja; HALT

Belzebul bira uvijek područje za koje, kao vrhunska inteligencija, zna da smo najtanji, najosjetljiviji i trenutak kada smo najslabiji (Ameri za to imaju zgodnu skraćenicu HALT – Hungry, Angry, Lonely, Tired). Ipak, protivnika zanimaju samo oni koji nastoje krenuti Kristovim putem i čeka nas u našim pustinjama.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 15. veljače 2013. u 00:00

Svake prve korizmene nedjelje čitamo izvještaj o Isusovoj kušnji u pustinji onako kako su ga doživjela trojica sinoptika – Matej, Marko i ove godine Luka.

Osim o kušnji, vlastitoj svakom kršćanskom životu, ovaj nam tekst pruža šansu uhvatiti se u koštac s Isusovim sugovornikom u današnjem evanđelju – gospodinom Dijabolosom ili tek đavlom.

Može li se išta smisleno reći o tome biću, vjernom čovjekovom pratitelju koji mijenja imena i obličja i koji je, kako kažu, ostvario svoju najveću pobjedu u ovome svijetu – uvjerio nas da on u stvari ne postoji?

Ako prihvatimo vjeru Crkve da on zaista postoji, tek tada javlja se u nama stotinu pitanja, a prvo je – zašto on uopće postoji?! Čini nam se da njegovo postojanje negira svu svemoć i dobrotu Božju jer kakav je to Bog koji stvara i dopušta egzistenciju Zloga kao nekog svog oponenta – zlog boga?

Postavljajući tako stvari već smo povjerovali Sotoni u onom u čemu je najjači – već nas je uvjerio u jednu svoju laž. On ne može biti i nije bog jer ne može ništa stvarati nego tek uništavati, ako biblijski gledano ne znam kakav je bio njegov početak, jasno znamo kakav će biti njegov kraj, dakle nije vječan – ali ono što je najvažnije, on je stalni gubitnik pred snagom i silom Božje ljubavi. Filozofski gledano, on ne može čak ni egzistirati, biti, nego na neki način krade od čovjeka, Božjeg miljenika dio ili cjelinu njegove egzistencije ulazeći u ljudski život kvareći i rušeći ljudski odnos s Bogom, s drugim čovjekom i odnos čovjeka sama sa sobom.

Znajući sve to još nas više fascinira i iznenađuje Isusov razgovor sa Sotonom kao nekim sebi ravnim, nekim tko mu može dati nešto više i nešto bolje.

Vratimo se malo na onu tvrdnju da je đavao uvjerio svijet da on u stvari ne postoji. Kakvu mi sliku općenito o njemu imamo? Od srednjeg vijeka do danas ona se malo promijenila s navalom kompjuterskih igrica, filmova i new ageovskih slika o njemu, ali u principu možemo ju svesti na mišićavog tipa s ružnom facom, (polu)golog s obaveznim rogovima/roščićima i bojom koja varira od crvene do bolesno zelene. Obično se zlokobno ceri ili ironično smiješi (uza sve to, čini se da je muško)… Zaista, takav Lucifer uistinu ne postoji.

Ako bismo trebali naći neku sliku u modernim prikazima njega i njegova djelovanja, tada bi on najviše odgovarao slici koju je utjelovio američki glumac Al Pacino u filmu Đavolji odvjetnik.

Kao i svaki hollywoodski uradak, film pati od bedastih detalja, ali slika Princa ovoga svijeta kao uglađenog i bogatog gospodina, velemajstora iluzije, laži i prijevare, ugodnog sugovornika koji nas fascinira svojim znanjem i polako mami na rub, na ivicu provalije (veće ili manje, ali svakodnevne) jest slika Zavodnika o kojem danas slušamo u evanđelju i koji nam svakodnevno šapuće svoje male laži kojima mi za razliku od Isusa tako lako povjerujemo.

Sve ostalo dobro nam je poznata priča koja nas vraća u pustinju, u trenutak Isusove kušnje. Belzebul bira uvijek područje za koje, kao vrhunska inteligencija, zna da smo najtanji, najosjetljiviji i trenutak kada smo najslabiji (Ameri za to imaju zgodnu skraćenicu HALT – Hungry, Angry, Lonely, Tired; u prijevodu: STANI – gladan, ljut, usamljen, tužan).

Ipak, rekao bih, ako se prepoznajemo u svemu gore navedenom – blago nama! Protivnika zanimaju samo oni koji nastoje krenuti Kristovim putem i čeka nas u našim pustinjama. 

Kao i u Kristu koji je dvojstvo – Bogočovjek – i u nama se skriva dvojstvo – dva Adama: onaj stari, davno pobijeđen i prevaren od Zmije, i novi Adam – Krist kojega smo primili po krštenju i koji u nama raste sa svakim poniznim i sinovskim “da” Ocu, osobito onim “da” kad nam se čini da je suprotna ponuda bolja, jasnija i isplativija.

Važnost ovog evanđelja vidljiva je i po tome što ga je Katekizam katoličke crkve izdvojio kao vrlo važan dio Isusova života.

Za kraj poslušajmo kako ga Katekizam komentira:

“Evanđelisti ističu spasenjski smisao toga otajstvenog događaja. Kao novi Adam, Isus je ostao vjeran dok je prvi popustio napasti. Isus savršeno ispunjava poziv Izraelov: nasuprot onima koji su nekoć Boga tijekom četrdeset godina iskušavali u pustinji, Krist se objavljuje kao Sluga Božji u svemu poslušan božanskoj volji. Tako je Isus pobjednik đavla: on je ‘svezao jakoga’ da mu otme plijen. Isusova pobjeda nad napasnikom u pustinji nagovješćuje pobjedu muke, posvemašnju poslušnost njegove sinovske ljubavi prema Ocu.

Napastovanje Isusa očituje kakvo je mesijanstvo Sina Božjega, suprotno onome što mu ga predlaže Sotona i koje mu ljudi žele pripisati. Zato je Krist pobijedio napasnika za nas: ‘Nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha’ (Heb, 15). Crkva se svake godine četrdesetodnevnom Korizmom susreće s Isusovim Otajstvom u pustinji” (br 539–540).

Pa učinimo to i ove godine, “istinujući u ljubavi” nastojeći raskrinkati đavolske prijevare i iskušenja.

Bruxelles, 25. veljače 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.