1. nedjelja Došašća; Osjećaj: tjeskoba

Često je dalek put do spoznaje da nama ne treba nešto, nego Netko s čijom pomoću nadvladavamo strahove, koji nam pomaže da uspravimo glave kad otkrijemo da je On naše spasenje. Povjerenje u Njega izvor je nade koja nadvladava naše strahove i tjeskobe.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 30. studenog 2012. u 00:00

Svakog adventa u napasti smo, pred navalom predbožićnih trgovačkih ponuda i cijelog ovog mjeseca koji sugerira da još jedna godina ide kraju, izgubiti onaj pravi osjećaj pripreme za jednostavnost, malenost i intimnost blagdana Božića za koji se u stvari pripremamo. Dolazak Boga na ovaj svijet ne može proći nezapaženo. Tako je bilo za Njegov prvi dolazak, kada se zvijezda zaustavila nad betlehemskom štalicom, tako će biti i za Njegov drugi dolazak o kojem nam govori današnje evanđelje uzeto iz onoga po Luki, koga ćemo čitati cijelu ovu novu crkvenu godinu.

Ovi tekstovi koji govore o Isusovom drugom dolasku nalaze se u evanđeljima redovito kao uvodi u izvještaj o muci i smrti Gospodinovoj. Luka, osim što spominje izvanredne nebeske i zemaljske pojave kao i ostali evanđelisti, govori nam o nečem duboko ljudskom, osjećaju koji svi poznajemo – on spominje strah i tjeskobu.

Općenito, mi izbjegavamo govoriti o takvim stvarima. Osim raznih sekti i onih koji još uvijek vjeruju da je najbolji vjerski odgoj strah od Boga, i mi sve više izbjegavamo takve tekstove. Iako ih nije lako protumačiti i shvatiti njihov dublji smisao, prelaziti preko njih jest osiromašivanje evanđelja i njegovo proizvoljno tumačenje. Evanđelje ne bi bilo kompletno kad ne bi govorilo o cijelom čovjeku, o svim ljudskim osjećajima i stanjima.

Kao svećenik više sam se puta iznenadio kad su mi ljudi otvorili dušu i kad sam vidio kako iza maske čvrstog i stabilnog čovjeka stoji puno straha i neizvjesnosti. Nevjerojatno je puno područja na kojima se bojimo, strah je naš svakodnevni pratilac. Počinje još u djetinjstvu, a nastavlja se kad odrastemo, podjednako na poslovnom i privatnom području. Strah od gubitka posla, strah da ga neću naći, strah da nikad neću naći nekog s kim ću živjeti, oženiti se/udati, da ću ostati sam, strah da naša veza/brak puca i da gubim tu osobu. Strah i osjećaj krivice što ne mogu imati djecu, strah za moju djecu dok odrastaju. Strah da će me Bog kazniti i da me je odbacio. Strah od bolesti i konačno onaj tako ljudski strah od smrti i besmisla. 

O strahu je napisano puno knjiga, izučavali su ga toliki psiholozi i psihijatri jer je ovo naše moderno vrijeme donijelo porast depresija, stresova i psihoza što u svojoj biti također nose strah, i o njemu bismo mogli nastaviti u beskraj. No pravo pitanje nije odakle strah, jer on je naš bazični osjećaj kao i svi drugi i u biti nije normalan čovjek koji ga ne posjeduje. Pravo je pitanje kako ga nadvladati, kako se njime poslužiti da bismo rasli kao ljudi i kao djeca Božja, jer očito, i Bog na njega računa.

Kao i uvijek, naše nam vrijeme nudi svoja instant-rješenja koji se uglavnom svode na ono što nazivamo samopomoć: misli pozitivno, uzmi dobre stvari od svake religije pomalo, zabavi se, vježbaj, nađi hobi, kupi psa, idi u shopping… Sve to može funkcionirati na površini i donekle, no naši nas strahovi znaju tako iznenada opet podsjetiti da si sami ne možemo pomoći i da nam je potrebno nešto jače da ih nadvlada.

Često je dalek put do spoznaje da nama ne treba nešto, nego Netko s čijom pomoću nadvladavamo strahove, koji nam pomaže da uspravimo glave kad otkrijemo da je On naše spasenje. Povjerenje u Njega izvor je nade koja nadvladava naše strahove i tjeskobe. Povjerenje je drugi naziv za vjeru, a to dvoje čini da i vrijeme dok čekamo da se susretnemo s Njime nije neko turobno životarenje, nego poziv na puninu života. U tome i jest životni put jednog kršćanina – dopustiti da se Bog rodi u meni i da raste obuhvaćajući me sve više. Advent je zato izazov povjerenja u Božje obećanje koje se ispunja, u hod s Bogom koji tiša moje strahove.

Kada živim u takvom povjerenju, tada imam snage i nade da se mogu mijenjati, da mogu olakšati svoje srce otežalo u svemu onom (i još mnogočemu drugom) o čemu govori današnje evanđelje. Konačno, kada sam u povjerenju, mogu se lakše probuditi i započeti novi dan jer je manje stvari (osobito u meni samom) koje me mogu zaskočiti i obeshrabriti. Tu budnost, kako nam i evanđelje sugerira, održavamo molitvom u kojoj raste naše povjerenje, vjera, nada i sigurnost. Svaku molitvu nadahnjuje Božja riječ, ono što nam sam Gospodin želi poručiti.

Bruxelles, 3. prosinca 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.