10. nedjelja kroz godinu; Pharmakon athanasias

Ono što ja želim vjerovati jest da Bog čudesno vodi ovaj svijet i da je ljudsko blagostanje, napredak medicine, uvjet za život njegov blagoslov jer On je Bog života i raduje se životu.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 07. lipnja 2013. u 00:00

U današnja dva čitanja dvije majke, dvije udovice koje nemoćno promatraju smrt svoga sina – jedinca. Sjećam se kako sam u svojoj prvoj svećeničkoj godini stajao pred sličnim prizorom, koji nikada neću zaboraviti, bez obzira na to da i mi svećenici “otvrdnemo” uz tolike sprovode što vodimo. Radilo o se o smrti muškog nedonoščeta, (sedmi ili osmi mjesec trudnoće), a pratili su ga samo otac, baka i djed te grobar i ja. Grobar je držao u naručju taj mali bijeli lijes s očitom nježnošću, čovjek kojemu je to posao i kojemu je zakopavanje mrtvih “ka da zid inkartaje”, kako bi se reklo u Dalmaciji.

Na tom sprovodu, kao i kad sam pratio do groba neke druge uistinu prerano preminule osobe, nije bilo happy enda kao u današnjim čitanjima. Grobar je nježno spustio mali lijes u raku i svi smo se brzo i tiho rastali.

Ono što osjeća majka kada gubi svoje dijete, pa hajde, slijedimo do kraja ova čitanja, svoga sina, zna samo ona. Žena zna za još jedan snažan osjećaj koji je u njoj vjerojatno puno jači nego u muškarca. Želja imati dijete. Ona zna biti tako bolno jaka kod parova i žena koji ne mogu imati djece. Uz sav napredak medicine i na jednom i na drugom području ostaje da nismo gospodari života, koliko god ta činjenica bolno odjekivala pred smrću jednog djeteta ili žarkom željom jednog para da ga ima.

I bolje da nismo gospodari, jer ono što umjetno stvaramo tako se lako izobliči. Prije neki dan čitao sam reportažu iz Sjedinjenih Država gdje su se osmero djece, iz različitih obitelji (uglavnom od samohranih majki) našli preko interneta, a poveznica im je bila samo jedna – svi su potekli od istog davaoca sperme – anonimca pod brojem 66. Novinar dalje navodi kako ta djeca bez vlastite inicijative nikada ne bi otkrili svoju polubraću i polusestre, a možemo samo zamisliti kakve bi tragične posljedice imalo njihovo međusobno stvaranje obitelji i rađanje djece – mogućnost ne samo teoretska, nego i stvarna jer neki od njih žive u istom gradu.

Osobno, ono što ja želim vjerovati jest da Bog čudesno vodi ovaj svijet i da je ljudsko blagostanje, napredak medicine, uvjet za život njegov blagoslov jer On je Bog života i raduje se životu. Puno puta i vrhunski doktori nakon teških operacija reći će – mi smo svoje napravili, ostalo je u Božjoj ruci. Slika takvog Boga, vjerujem, jest ona koja je prikazana u današnjim čitanjima. Svima nam se naći pred vratima smrti – sam Božji Sin iskusio je (mlad) taj gorki ljudski put. No, ipak, evanđelja nam donose da je tri puta pokazao da pod svojom božanskom vlašću ima i moć i nad ovozemnim životom. U evanđeljima se spominju tri uskrišenja na Kristovu riječ: Jairova kći (kod Mateja, Marka i Luke), sin udovce iz Naima (današnje evanđelje – samo kod Luke) i uskrsnuće prijatelja Lazara (samo kod Ivana). Možemo postaviti pitanje: zašto samo tri? Kao i pitanje: kako Bog uopće može dopustiti smrti malenih, prerane smrti uzrokovane teškim bolestima, tragedije…

Pred takvim smrtima zapazio sam da ljudi zauzimaju obično tri različita stava:

Prvi, najradikalniji je sablazan nad Bogom koji dopušta takve i slične nepravde. Stav: “Kakav je to Bog?! Meni ne treba takav Bog!” izraz je bola i nemoći s kojim se kršćanin u biti treba i složiti – takav Bog, koji djeluje po našim ljudskim zakonima i odredbama, zaista ne postoji bez obzira koliko ga mi u našim glavama stvarali.

Drugi, najčešći je lakonski uzdah: “Što ćeš, Božja volja; Tako mu/joj je bilo suđeno; Tako je bilo zapisano.” Ovdje je Bog tek neki nebeski izvršilac već određenih i zapisanih stvari, kao neki egzekutor bez osjećaja i samilosti.

Treći je stvar nijemog pitanja “Bože, zašto?” I onda kad me bol satire, ja ću te i dalje moliti da mi odgovoriš i pokažeš zašto, jer te stvari ne razumijem i muče me. Je li to kazna za moj grijeh, kao što se pita udovca iz Sarfate Sidonske? Jesi li ti stvarno tek egzekutor i tako mora biti?

Svaki kršćanin upravo tu ima šansu otkriti Boga samilosnog, Boga koji se sa mnom trese i plače, no i Boga koji kao danas u Nainu vodi povorku života (“za njim je išao silan svijet”, kaže nam Luka) naspram povorke smrti koja prati mrtva udovičina sina. Boga koji kod sebe ima taj “lijek besmrtnosti” (pharmakon athanasias) kako se još u drugom stoljeću izrazio veliki crkveni otac sv Ignacije Antiohiski. On sam jest taj lijek i što više nastojim biti s njim i u njemu, tim više ulazim u Život upravo onako kako je rekla jedna druga velika svetica, sv. Mala Terezija umirući u svojoj dvadeset i četvrtoj godini: “Ja ne umirem, ja ulazim u Život!”

Bruxelles, 10. lipnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.