15. nedjelja kroz godinu; Sažali se

Božji Sin primjećuje i pozna naše rane i taknut samilošću dolazi ih liječiti, nalazi nam braću koja će se brinuti za nas i spreman je za to platiti stostruko.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 12. srpnja 2013. u 00:00

Jeste li u životu legalisti, nastojite li obdržavati zakone ili smatrate da su zakoni i odredbe tu da bi ih se kršilo. Ukoliko pripadate onim prvima onda je upravo Knjiga Ponovljenog zakona iz koje je uzeto prvo čitanje prava stvar za vas. Puna je raznoraznih odredaba i zabrana, a s njom završava i pet glavnih knjiga židovskog Zakona – Tore. U cijelom Starom zavjetu ima puno propisa pa se tako pobožni Židov Isusova vremena trebao ravnati prema 228 zapovijedi i 365 zabrana.

Čovjek modernog vremena ne voli zapovijedi i zabrane. Želi biti slobodan. Istovremeno, sigurno je da u ljudskoj povijesti nije bilo vremena s više zakona, propisa i zabrana, a još je sigurnije da nikad nije bilo više sudaca i odvjetnika nego danas. Sve po onoj staroj, čega nema to se izvikuje. Pojednostavljeno mogli bismo reći: kad nema morala, množe se zakoni. Što se moral više udaljava od Božjih zakona trebat će tim više ljudskih zakona, a oni su uvijek u nečemu nedorečeni i često su plod kompromisa.

No nije bilo lako ni Židovima sa šumom njihovih, opet na svoj način ljudskih zakona, koje su rabini postepeno uvodili i time se, svjesno ili ne, udaljavali od biblijskog i Božjeg duha i zamisli o čovjeku. Tim je značajniji ovaj dio Ponovljenog zakona koji nam govori da istinski Božji Zakon, Riječ, nije nešto čovjeku daleko, strano i nedohvatljivo, nego naprotiv, to je nešto u nama samima, u našem srcu i umu.

Veliki broj zakona i zabrana objašnjava pitanje ovog zakonoznanca iz današnjeg evanđelja, poznavatelja i Biblije i tradicije, koji pita nešto najosnovnije: “Što mi je činiti da baštinim život vječni” (usp. Lk 10,25). Drugim riječima, kako nam donose druga dva evanđelista: Koja je zapovijed najveća u Zakonu, što treba prvo obdržavati?

Isus je genijalni pedagog. Umjesto da izravno dogovori na njegovo pitanje, upućuje ga na ono što zakonoznanac zna i sam, ali u šumi svih drugih odredaba i zabrana ne vidi koliko su te dvije zapovjedi ljubavi bazične i osnovne: ljubi Boga i ljubi bližnjega. Isus je sve zapovijedi sve na tek dvije! Sav moral, sav etos tu se nalazi. Po njima se spašavaju i Židovi i kršćani, po njima se spašava, ako ih živi, pripadnik svake religije. Živeći onu drugu čak ako i ne zna za onu prvu, po njoj se spašava i nevjernik – jer Bog u svojoj bezgraničnoj ljubavi nadoknađuje manjkavost naše male, ljudske ljubavi.

Ipak budimo ovdje jako realni. Zaustavimo se malo na onoj prvoj zapovijedi koje je zakonoznancu jasna, ali mnogom modernom čovjeku nije: ljubi Boga. Ima već par stoljeća kako je čovjek stavio Boga u pitanje, kako ga je pokušao zaboraviti, kako ga je pokušao istisnuti iz svog modernog društva na razne načine. No, bez Boga sve u konačnici pada i nema smisao pa je tako i s moralom i s ljubavlju, osobito ljubavlju. Zato toliko zakona, propisa, zato stalna potraga za ljubavlju u kojoj se nalazi moderni čovjek.

S druge strane, onaj tko misli da Boga poznaje i priznaje, treba pripaziti da se ne nađe u istom problemu kao i pismoznanac. Da ne zna tko mu je bližnji. Ovom prispodobom Isus opominje prvo nas, službene pismoznance, službenike kulta, profesionalne teologe, ali i sve koji se smatraju dobrim vjernicima, ljudima po propisu i zakonu.

Tako je lako proći kraj ranjena čovjeka i zaobići ga, gotovo ga ne primijetivši. Osobito je to lako s onima koji nose rane duše, nesređena života, koje je neprijatelj čovjeka, zli, posluživši se našim vlastitim ranjivostima i slabostima izranio, oplijenio ostavivši nas polumrtve. No drugi to ne primjećuju. Čak ni oni koji bi po svojoj službi ili zvanju trebali. Potrebno je osjetiti dodir dobrog Samarijanca…

Više je nego jasno da se Božji Sin skrio u ovoj priči iza lika dobrog Samarijanca. Ne zaboravimo, izabrao je tog lika iz Židovima omražene nacije, nekog koga su prezirali već po imenu i zaobilazili kraj u kojem su ovi živjeli.

Osobno, dugo mi je trebalo da otkrijem centralno mjesto ovog evanđelja.

On se nalazi tek u jednom izrazu sažali se ili kako engleski i francuski liturgijski tekst doslovno prevodi, (po)taknut samilošću. Božji Sin primjećuje i pozna naše rane i taknut samilošću dolazi ih liječiti, nalazi nam braću koja će se brinuti za nas i spreman je za to platiti stostruko.

Samo onaj tko se osjetio tako ranjen ili tako iznemogao i tada osjetio da ga Bog ne zaboravlja, da je taknut samilošću došao kroz ruke nekog dobrog Samarijaca vidati njegove rane, slabosti, strahove, moći će istinski zaživjeti ove dvije Isusove zapovijedi ljubavi. Jednostavno, počet će ljubiti sebe bez samoljublja i egoizma, počet će ljubiti sebe iz najjednostavnije činjenice da je Božje ljubljeno dijete koje je vrijedno ljubavi. Tko ljubi sebe, to je prvi korak da bi se moglo ljubiti bližnjega koga vidimo pa onda Boga koga ne vidimo – da bi se moglo živjeti Isusove zapovjedi ljubavi.

Isus kao prvi dobri Samarijanac želi se približiti ranjenom čovjeku, pa i onom koji ga prezire. Uz rizik naravno. Da bude odbačen, prezren, da se njegovi darovi prime s nezahvalnošću. Ali taknut samilošću on ne može, a da ne iskaže milosrđe. I da nagradi one koji tako čine, naravno.

Bruxelles, 15. srpnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.