19. nedjelja kroz godinu; Imaginarno blago

Kada nam evanđelje progovara o toj temi u srcu evanđeoskog teksta skriva se poziv da uvijek i uvijek ponovo promislimo gdje su prave radosti i koje je bogatstvo što nas uistinu čini sretnima.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: deepsoulsurfer.com petak, 09. kolovoza 2013. u 10:56

Jeste li već pravili neku materijalnu evidenciju svoga života? Što ste u životu stekli, što posjedujete, koliko zarađujete – koliko vrijedite? Budimo još konkretniji: sigurno ste barem napravili neki osobni proračun da li vi ili vaša obitelj možete ove godine na ljetovanje i gdje će biti najisplativije. Htjeli to mi ili ne ovaj naš svijet vrti se oko novca, počevši od onih pet kuna koje smo možda na današnjoj misi ubacili u milostinju sve do državnih deficita zbog kojih je morao poskupjeti kruh ili struja. Svjesni svega toga čine nam se tako naivne današnje Isusove riječi o radikalnom siromaštvu, o prodavanju i razdavanju svega što imam ne bih li stekao neko, čini nam se imaginarno, blago na nebu.

Evanđelje nam dalje sugerira kako smrt koja dolazi kao tat, kradljivac koji potkopava kuću našega života, dolazi iznenada, nenajavljeno odnoseći sve što smo stekli. Istovremeno, mi živimo u uvjerenju da nam to materijalno što stječemo i skupljamo omogućava da dobro i pristojno živimo ovdje i sada i da konačno stječemo za svoju djecu i potomstvo koji su na neki način produžetak nas i našega života u budućnosti. Glede te ovisnosti i navezanosti na materijalno slobodno možemo reći i onu biblijsku “čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju” (v. Jr 14,18) jer i tu su rijetki oni koju su uspjeli nadvladati prve dvije Isusove kušnje u pustinji, onu o kruhu i onu o raskoši i ugodnu životu.

Pa tko će nam onda pokazati kako živjeti evanđeoske savjete, koji su to kriteriji po kojima ćemo raspoznati da ipak nismo totalno zalutali, da smo ipak još na putu.

Prva rečenica današnjeg evanđelja spominje prvi kriterij: stado malo. Tek jedanaest uplašenih muškaraca i nekoliko (hrabrijih) žena krenuli su nakon Isusove smrti osvajati svijet za Krista. U gotovo svim djelima koja su se kasnije pokazala velikima u Crkvi, Bog je redovito birao najmanje i najneprikladnije ostavljajući ih dugo u malom stadu, u neizvjesnosti i problemima. Obično tek kada su se prestali uzdavati u vlastite sile, ostavivši materijalne i emotivne sigurnosti, nastojeći tek da svjetiljke njihova života jače zasvijetle Kristovom svjetlošću, svjesni da im je dan tek mali štap vlastitih sposobnosti i da će često trebati pomoć drugih, nešto se počelo događati u njima i po njima. Opterećeni svojom veličinom, bilo da smo upravitelji domaćinstva ili tek sluge i sluškinje, pitamo se koliku ćemo mi kaznu zaslužiti jer smo toliko toga znali, jer nam je toliko toga dano, a nismo mnogo učinili.

Osobno, dugo sam se u ovom evanđelju prepoznavao u ovima prvima, misleći da su oni drugi kojima je malo dano i koji ne znaju volju svoga Gospodara tek niskoobrazovani, oni koji pripadaju nekršćanskim zajednicama, ateisti… Tek sam nedavno počeo shvaćati sve svoje siromaštvo, sve svoje neznanje i duhovno sljepilo. Oslobađajuća je to spoznaja koja mi jasno pokazuje da mi je dana tek svjetiljka moga života i hodočasnički štap vjere čija solidnost ovisi o tome koliko sam spreman poći za Gospodinom – a ja želim steći više da kupim bolji štap ili bolja sredstva za to putovanje. Jednostavno rečeno, prosjak sam ljubavi i često sam iskušavan da ju idem isprositi od ljudi koji mi je ne mogu do kraja dati zaboravljajući da se još jednom trebam osloniti na hodočasnički štap svojega života i ponovo poći u susret Kristu donosiocu istinske ljubavi. Samo tako svjetiljka mojega života zasjat će novim svijetlom i meni i ljudima oko mene.

U svijetu u kojem živimo očita je činjenica da veće blagostanje i bogaćenje sa sobom donosi tim veće duhovno siromaštvo. Kada razmišljam o opasnosti materijalnog blagostanja i stjecanja, sjetim se jednostavnog pitanja jednog našeg čovjeka koji je živio na Zapadu: zašto čovjek mora biti gladan da bi vjerovao u Boga?! To pitanje pokazuje kako nas materijalna sigurnost često uljulja u uvjerenje da smo sami sebi dovoljni i da nam Bog može biti eventualno tek nešto sporedno i nevažno u životu.

Ipak, kada nam evanđelje progovara o toj temi u srcu evanđeoskog teksta skriva se poziv da uvijek i uvijek ponovo promislimo gdje su prave radosti i koje je bogatstvo što nas uistinu čini sretnima. Otkrivajući ga, otkrivamo i svoje duhovno siromaštvo koje nas više ne zabrinjava, nego oslobađa jer znamo da smo sinovi i kćeri, baštinici nebeskoga Kralja koji ima dar Života koji ovaj svijet ne može dati i poziva nas da taj život nama darovan živimo, oslobođeni već ovdje i sada, idući u radosti i prostodušnosti srca prema Njemu.

Bruxelles, 12. kolovoza 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.