2. vazmena nedjelja; Tomina nevjera

Mi ljudi tako smo zaboravna i plašljiva bića. Lako zaboravljamo prošli iskaz milosrđa i dobrote i tražimo opet nešto više. Naš dragi apostol Toma također je vidio tolika čudesa. Ali sve je to zaboravio, sve to nema važnosti, potrebno je čudo, dokaz za mene, po mojoj mjeri.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 05. travnja 2013. u 00:00

Vjerujem da je većina nas gledala (barem dio) filma Mela Gibsona pod nazivom Pasija. Nakon svih okrutnih scena Isusova križnog puta i razapinjanja, zadnja scena filma zbiva se u samom Isusovu grobu. Kamera prati svijetlo koje ulazi u grob, mrtvački povoji su prazni a Isus, preobražena tijela, izlazi u svjetlost. Upravo u tom trenutku u prvom planu vidimo Isusovu ruku i dlan sa svježom, ali već zacijeljenom ranom okrugla oblika – ranu čavla na Isusovoj raspetoj ruci.

Gibson, koji se jako trudio biti povijestan i do kraja se držati evanđeoskih izvještaja, nije se libio nagovijestiti da je i na križu i u trenutku uskrsnuća Isusovo tijelo bilo nago, golo. Nije to učinjeno da bi se išlo ukorak sa sve većom banalizacijom i najvećih kršćanskih svetinja. Upravo suprotno!

Kršćani su kroz povijest, a često i danas, zaboravljali da su se sva otajstva našega spasenja događala u tijelu. Činjenica da se Bog utjelovio nije pusta teološka fraza! Od trenutka Isusova začeća u Marijinoj utrobi (kako se Marija mogla tada osjećati može si, ali samo donekle, predočiti samo žena koja voli i koja je iskreno voljena), do trenutka otkupljenja na križu i Isusova uskrsnuća, Bog djeluje u ljudskom tijelu i posvećuje ga.

Je li Isus bio lijep čovjek? Pojam ljepote uvelike se promijenio od njegova do našega vremena, ali ono što je sigurno, njegovo proslavljeno tijelo i njegovo lice moralo je biti potpuno drugačije, ta nisu ga prepoznali ni učenici na putu za Emaus, ni Marija Magdalena, konačno ni apostoli na Tiberijadskom jezeru kad im se ukazao. Osobno vjerujem da je bio još ljepši, još veličanstveniji. Njegova ljepota izlazi, zrači sada ne samo iz njegovih očiju (koje su kao ogledalo njegove duše morale biti najljepše oči na svijetu), nego i iz njegova otvorena, ranjena tijela. Iz ruku koje dodiruju glave apostola dok ih blagoslivlja, iz nogu koje su posvetile ovu zemlju koračajući po njoj i konačno iz rane na boku koju je vojnikovo koplje otvorilo sve do njegova Srca.

Rane što zrače mirom koji Isus izriče u svom uskrsnom pozdravu Mir vama! U ovom kratkom evanđeoskom odlomku o Tominoj nevjeri ponavljaju se tri puta. Mi ljudi tako smo zaboravna i plašljiva bića. Lako zaboravljamo prošli iskaz milosrđa i dobrote i tržimo opet nešto više. Naš dragi apostol Toma također je vidio tolika čudesa. Ali sve je to zaboravio, sve to nema važnosti, potrebno je čudo, dokaz za mene, po mojoj mjeri. Isus ne bi bio Isus kad mu ne bi ponudio i više. Sam mu nudi svoje rane, na što Toma ima samo jedan odgovor: “Gospodin moj i Bog moj” (v. Iv 20,28).

Da li je Toma još koji put posumnjao? Ne znamo. Ako pođemo od vlastitog iskustva, tada bi se mogli okladiti da jest. Pa što ga je onda držalo da je stigao – po tradiciji – sve do Indije propovijedajući? Što nas konačno drži, kad znamo da svi tako lako padamo pod utjecaj lošeg, da tako lako posumnjamo?

Drži nas, i kršćane će uvijek držati, taj Isusov duh opraštanja, opraštanja i milosrđa koje je njegovo neizmjerno svojstvo. Imati Boga milosrdnoga koji te ljubi do smrti i preko smrti – to je otkriće ovo nedjelje posvećene Božjem milosrđu, a slobodno možemo reći i našega vremena. Crkvi je, evo, trebalo dvadeset stoljeće da i formalno proglasi ovaj blagdan Gospodinova milosrđa. 

Ovaj tekst pišem u Taizéu, okružen s 4000 mladih ljudi koji ovdje (kao za Novu godinu u Zagrebu) slave Gospodina i njegovo Uskrsnuće. Nedaleko od Taizéa nalazi se Paray–le–Monial, grad iz koga je svijetu, po jednoj redovnici, sv. Mariji Margareti Alacoque, svijetu objavljena tajna Božanske ljubavi skrivena u ranjenom Presvetom Srcu Isusovu.

Papa Ivan Pavao II, papa mladih, pomogao je da se poruka jedne druge redovnice, sv. Faustine Kowalske iz njegove rodne Poljske i njegova biskupskog grada Krakowa, obznani svijetu: ne samo da naš Bog za nas ima otvoreno srce (otajstvo Presvetog Srca Isusova) nego je On Milosrdni, Ranjeni Bog koji milosrđem spašava svijet.

Zbog toga Tomina nevjera nije jedino što trebamo pročitati i čuti u ovom evanđelju!

Ono što on stavlja kao uvjet da bi povjerovao, jesu Kristove rane, ožiljci teške muke koju je podnio. Crkva je uvijek imala poteškoća u naviještanju Krista kad god bi se pokazivala jaka, moćna, nadzemaljska, nedodirljiva. Ljudima, pa ako mogu biti tako osoban, ni meni samom ne treba Bog koji je monolitna, nedodirljiva i daleka stijena, niti Crkva koja bi bila odslika takvog monolita. Čovjeku treba ranjeni Bog, jer je to duboko iskustvo svakog ljudskog života. U tome je valjda tajna “uspjeha”, ne po ljudsku nego po Božju, i Ivana Pavla. Nije se bojao pokazati i na rane – i same Crkve, ali i sebe osobno. Gospa se pobrinula, duboku ranu na početku njegova pontifikata – metak koji je dospio do njegova srca, a ipak ga nije usmrtio, sve do svjedočkog, ali sigurno i patničkog života, sve do smrti, do Božje volje.

Ranjenost je tajna Božjeg milosrđa, ranjenost je tajna kršćanina. Svakodnevno se predavati i vjerovati Ranjenom poziv je ovog uskrsnog vremena i ove Tomine nedjelje, poziv je i nama da još jednom zapjevamo milosrđu Božjem. Jer blago nama ako vjerujemo kad i ne vidimo nego samo slutimo…

Bruxelles, 15. travnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.