20. nedjelja kroz godinu; Divlji muškarac

Ne bojmo se snažna Isusova lika, nego, tražimo načine da uz njegovu pomoć i naše osobnosti, bilo muške ili ženske, postanu kompletne, jake osobnosti koje se istovremeno neće plašiti ni svojih slabosti i križeva znajući da se po njima spašavamo.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: gwpoland.wordpress.com petak, 16. kolovoza 2013. u 14:38

U napasti sam da dijelove Biblije kao što su današnje prvo čitanje i evanđelje nekako zaobiđem i što više ublažim. Nikako mi se ne u uklapaju u sliku idiličnog, “milog” Isusa koji se ne zna naljutiti, podignuti glas, zaprijetiti, niti Boga koji kao da nije progovarao i kroz ratove, krvoprolića, nacionalne tragedije. Istovremeno znam koliko je važno i sebi i drugima ne predočavati Isusa kao bespolnog lika s pobožnih sličica, plave brade i sladunjava pogleda jer on mu je bio potpuna suprotnost. Isus ni po čemu nije bio onovjeki spoj metroseksualca u dobro skrojenoj tunici i pomodno ošišanoj kosi i bradi te hippyja koji je samo govorio o ljubavi i miru. Isusa puno prije možemo nazvati snažnim, gotovo divljim muškarcem koji je bio uveden u svoju službu po jednom čovjeku divljine – Ivanu Krstitelju (odjevenom samo u devinu dlaku, koji je živio u pustinji i hranio se skakavcima). Isus je isto tako krenuo iz pustinje, nije imao kuće, neprestano u pokretu, sa snažnom osobnošću koja je privlačila i učenike i mase što su ga slušale.

S druge strane, ni Otac njegov i naš nije umorni i pomalo senilni starac s dugom sijedom bradom koji gubi vezu sa svijetom kako nam ga naša kultura i nesvjesno prikazuje, već zauzeta osobnost koja u sebi spaja ono najjače i najuzvišenije od očinstva i majčinstva za nas. Taj Bog se ne boji ući u krvavu ljudsku povijest, i onu narodnu i onu osobnu, i izazvati nas na biranje između onog što nam on nudi i onoga što se nama čini bolje.

Biblija je Objava Boga svim narodima, ali ona je, osobito njezin prvi dio – Stari zavjet – i najvažniji dio nacionalne i povijesne književnosti Izraela, te u razumijevanju tih dijelova Biblije moramo i o tome voditi računa.

Kako je opasno za jedan mali narod kada se u vrijeme rata nađe na gubitničkoj strani. Htjeli-nehtjeli to priznati i naš narod dugo je nosio posljedice pogrešnih političkih odluka i loše odabranih zaštitnika u Drugom svjetskom ratu. Takva je otprilike situacija i danas u izvještaju o proroku Jeremiji: Izrael se nalazi između čekića i nakovnja – babilonskog carstva koje je u ekspanziji i moćnog egipatskog kraljevstva koje nastoji zadržati svoj utjecaj na tom području. Kralj Sidkija gube utjecaj u korist proegipatske struje na svom dvoru i odlučuje se na otpor babiloncima računajući na pomoć moćnog susjeda. Bila je to, politički i vojno, potpuno pogrešna odluka koja će dovesti do pada Jeruzalema, uništenja Hrama i prvog velikog židovskog progonstva.

To babilonsko progonstvo snažno će obilježiti ne samo židovsku nacionalnu povijest nego, danas nam je to potpuno jasno, uvelike i mnoge biblijske knjige. Bez babilonskog progonstva Stari zavjet izgledao bi bitno drugačije, gotovo se možemo upitati da li bi uopće bio i napisan, jer upravo je iskustvo progonstva motiviralo ondašnje svećeništvo da brižljivo pokupe i usklade stare otačke predaje i da im daju književni oblik ondašnjega vremena (često upravo po uzoru na babilonski način pisanja). To je biblijska povijest – način kako Bog piše krivim crtama ljudske povijesti.

No vratimo se još malo na osobu proroka Jeremije – glavnog lika današnjeg prvog čitanja. On koji je molio Boga da mu ne povjerava proročku službu jer, kako sam reče, još je nejače, dijete, treba stati pred cijeli narod, pred kralja i reći im da krivo rade i da će izgubiti rat. Odakle Jeremiji snaga da takav, očito po prirodi plašljiv i nježan čovjek, stane pred moćnike i narod svoje zemlje, objavljujući im neugodnu istinu svjestan da to čini po cijenu vlastitog života? Moderna psihologija i medicina uvjerava nas da čovjek koristi samo mali dio potencijala koji su mu dani. Tako je nekako i na duhovnom području. U svima nama je ogroman duhovni potencijal. Pitanje je samo hoće li on ostati neiskorišten, hoćemo li ga okrenuti protiv sebe u autodestrukciju, samouništenje ili ćemo povjerovati Bogu – da ne govorimo da smo dijete, već do prihvatimo zadaću koju nam je namijenio i za koju nam se čini da daleko nadmašuje naše sposobnosti i snage. Da, tad riskiramo da upadnemo u bunar i glib straha i očaja, no konopci Božje ljubavi, pa bili oni bačeni od stranca i pogana – kao što je Kušit Ebed–Melek pokazat će nam da uvijek možemo reći poput psalmista: “Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim” (v. Ps 40,2) – i da se nećemo prevariti.

Da bismo razumjeli današnje evanđelje isto se tako moramo podsjetiti da je i Isus bio pred sličnom zadaćom – trebao je stati pred cijeli narod, pred cijelo židovsko vijeće i rimske vlasti i reći im koliko toga čine krivo, pogrešno ili sebično. Trebao je proći kroz iskustvo izdaje jednog od najbližih, koji će ga gurnuti u bunar muke i smrti. Snažna Isusova pojava zaista će zbuniti mnoge, riskirajući da ga ni vlastiti učenici, čak ni vlastita majka i rođaci, ne razumiju, kako nam na više mjesta svjedoče evanđelja. Zato ni kršćani ni Kristova crkva neće i nisu pošteđeni od sukoba i podjela. Isus nije donio serviranu istinu ni serviran spas, njegova poruka nije ni soft ni light. Često ga trebamo baš poput njegove majke danima tražiti, a da konačno ne razumijemo riječ koju nam je rekao, čuti njegov naizgled grub odgovor: “Ženo, što ja imam s tobom” (v. Iv 2,4). Riskirati da nas ne primi kad ga želimo smirivati (ili u naše vrijeme učiniti samo mekim, light muškarcem), da bismo tek ispod njegova i našeg križa shvatili što nam je činiti i kakvu nam je ulogu namijenio, vidjeti gdje nam je Majka i gdje nam je brat.

Ne bojmo se snažna Isusova lika, nego, tražimo načine da uz njegovu pomoć i naše osobnosti, bilo muške ili ženske, postanu kompletne, jake osobnosti koje se istovremeno neće plašiti ni svojih slabosti i križeva znajući da se po njima spašavamo.

Ljudi koje nam Crkva stavlja za uzor – sveci – gotovo su u pravilu imali takav životni put. Naizgled slabi, trpeći poniženja i neshvaćanja, jačali su se (uključujući tu i padove i pogrešne ili čudne odluke) tražeći što to Duh Isusov (onaj oganj koji je on došao baciti na zemlju) traži od njih. To je taj “oblak svjedoka” o kojem nam govori Poslanica Hebrejima, koji nam svjedoči da ima većih radosti od naših malih, ljudskih i sebičnih, i da se za te Božje radosti isplati ići do krvi, do kraja, s pogledom uperenim prema Njemu, snažnom i jakom “Početniku i Dovršitelju vjere”.

Bruxelles, 19. kolovoza 2007.
 

Da biste komentirali, prijavite se.