4. nedjelja došašća; Na pravom mjestu

Božić nas konačno vraća na onu Isusovu, da ne budemo kao djeca, drugim riječima, ako mi se ne prepustite, ako ne dopustite sami sebi da mi se privinete na grudi, nećete ući u kraljevstvo Božje, nećete me moći otkriti i prepoznati. Ići prema Bogu s naivnosti djeteta odlika je svetaca i mistika. Božić je pravo vrijeme da to (počnemo) postajati.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 21. prosinca 2012. u 00:00

Prije neki dan jedna je moja profesorica, gospođa s dugim katehetskim stažem, rekla, obraćajući se svima onima koji se pripremaju za profesore vjeronauka: prije Božića ne čudite se ako učenici ne shvaćaju i ne prihvaćaju ništa od onoga što im vi nastojite prenijeti kao istinsku poruku Božića. Oni su već u završnim ispitima, praznicima, darovima… O poruci kršćanskog Božića najbolje se može govoriti tek nakon što on prođe. Tako je nekako i sa svim ovim tekstovima i prigodnim božićnim poslanicama (od crkvenih do političkih). Svjestan sam da i ovaj moj tekst lako može postati prigodničarski. Ipak pišem ga za sve vas koji ćete upravo kroz ova dva dana (jer na kraju smo najkraćeg mogućeg adventa) potražiti i ovaj tekst u želji da Božić ne prođe tek tako, površno i brzo, u želji da se u njemu bar na koji trenutak zaustavite i dotaknete dio svetopisamskih čitanja šta su nam ponuđena.

Prije desetak godina, uređujući list naših hrvatskih župa u Francuskoj, zamolio sam našeg poznatog bibličara i prevoditelja Sv. pisma, fra Bonaventuru Dudu, da napiše jednu božićnu meditaciju za taj list. Bilo mu je drago što je poziv došao tako izdaleka, ali iskreno mi je rekao: pa ja sam o Božiću toliko toga napisao… teško je reći nešto nova. No, upravo svojom jednostavnošću i ogromnom erudicijom i taj puta je zablistao i na svoj način pokazao upravo to: Božić je potpuna jednostavnost i čista ljudska toplina i u isto vrijeme Božić je ogromno Božje otajstvo utjelovljenja Božjega Sina.

Vjerujem da će mnogi od vas poći u ove dane na nekoliko misa – i onu na kojoj ćemo proslaviti 4. adventsku nedjelju, i onu ponoćnu u kojoj ćemo proslaviti rođenje Božjega Sina, i onu Božićnu na kojoj ćemo čuti riječi sv. Ivana evanđelista: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14a).

Prije toga susljedno ćemo slušati Lukino evanđelje Pohođenja i Rođenja. U oba teksta na površinu izbija Marijin lik, mlade trudne žene koja ima roditi. Sav ugođaj mise ponoćke, jaslice i radost oko njih sve se to vrti oko centralne rečenice Lukina izvještaja: “I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu” (Lk 2,7).

Svake godine slušamo ta ista čitanja. Nakon svega što znam o Svetom pismu, i Evanđeljima napose, iskreno, zaista mi je potrebna Marijina vjera da se prepustim ovima tekstovima bez analiziranja, uspoređivanja, sumnji ili blagdanskog zamora poput one djece s početka priče. Tražiti Božić u sebi i oko sebe prvi je korak prema tim evanđeljima, ponovo povjerovati da ta čitanja i meni donose mir i spasenje, da Marija i meni daruje Boga koji će mi na križu nju darovati za majku, spojivši tako Božić i Uskrs, darivanje i život.

Mislim da sam u ovim svojim božićnim propovijedima već pisao o uzbuđenju kad kao svećenik, čovjek koji nema vlastite djece, mogu uzeti u naručje malo dijete. Vjerujem da ste svi, barem ponekad u životu imali to iskustvo, uzeti malo dijete u naručje i osjetiti kako ti se ono privije na grudi… Svi smo bili djeca i svi smo tako reagirali. No što sam stariji, otkrivam to i takvo dijete skriveno duboko u sebi, ali i u drugima. Otkriva se ono u raznim infantilnim, djetinjastim ponašanjima i reakcijama, ali prvenstveno u snažnoj želji da osjetimo da nas netko voli, da se nekome možemo priviti na grudi i osjetiti da smo voljeni i zaštićeni. Iako to mnogi žele zanijekati, ne razmišljaju o tome, žele biti veliki, snažni, čvrsto držati svoj život pod kontrolom, dijete u nama javi se kad to najmanje očekujemo i pokaže nam koliko smo maleni. Pitanje je samo volimo li to dijete, dajemo li mu pravo da živi u nama ili ga se stidimo.

Božić nas konačno vraća na onu Isusovu, da ne budemo kao djeca, drugim riječima, ako mi se ne prepustite, ako ne dopustite sami sebi da mi se privinete na grudi, nećete ući u kraljevstvo Božje, to jest nećete me moći otkriti i prepoznati. Ići prema Bogu s naivnosti djeteta odlika je svetaca i mistika. Božić je pravo vrijeme da to (počnemo) postajati. 

Ovo je i vrijeme kada se puno govori o miru – evanđelje mise polnoćke završava isto tako dobro poznatom rečenicom: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2,14). U našem užurbanom i nemirnom vremenu i taj se poziv čini ugašenim i strašno tihim jer nam se čini da je sve manje mira oko nas pa i u nama. Sve do trenutka kada se i u nama rodi Bog, kada se priznamo malenima i kada se privijamo na Očeve grudi. Beskrajni mir koji samo tako možemo osjetiti jest onaj mir koji ovaj svijet ne može dati, ali koji nam ga ne može ni oduzeti. Mir koji tada izlazi iz našega srca svjedoči nam da mali Emanuel – Bog s nama – uistinu to i jest, za sav svijet, mene osobni, danas i uvijeke!

Ako ga još uvijek niste pronašli, ako se još uvijek pitate gdje pronaći istinski Božić, možda ste samo zaboravili tražiti na pravom mjestu: 
A Božić?
On je u srcu.
Čuvajte ga i pazite da ostane malen, jer samo tako može tamo i ostati.

Bruxelles, 24/25. prosinca 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.