5. korizmena nedjelja; Idi i ne griješi više

Bog nema problema s opraštanjem! Razlikujući grijeh i grešnika, nastoji suzbiti grijeh ljubeći grešnika. Mi smo ti koji imamo problema s opraštanjem, koji ne možemo oprostiti ni sebi ni drugima i željeli bismo se osvećivati, ponekad do kamenovanja.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 15. ožujka 2013. u 00:00

Prije nekoliko dana imao sam prilike razgovarati s mladom djevojkom koja radi na jednom od ovdašnjih sveučilišta na projektu istraživanja fenomena razvoda krajem devetnaestog stoljeća. Mnogi od tih razvoda zatraženi su zbog bračne nevjere. S jednom velikom razlikom – žena je mogla biti optužena za taj crimen pod svim okolnostima, muškarac samo ako mu je dokazano da je dotični čin počinio pod obiteljskim krovom.

Žena koja je danas dovedena pred Isusa nalazila se u puno goroj situaciji. Ne samo da joj je dokazana nevjera (što ona tada ni u kojem slučaju ne bi mogla dokazati svojem mužu), nego joj je zbog toga slijedio ne razvod, nego kamenovanje do smrti.

Mi se danas nalazimo u sasvim drugoj krajnosti. Broj sklopljenih brakova, barem na europskoj razini, u stalnom je padu, a i od onih koji se vjenčaju ovdje u Belgiji više od 60% se razvede. Jesmo li napravili neki napredak od kada smo kamenovanje, odbacivanje i osudu onih koji su zbog ovog ili onog razloga razvrgli svoje bračno zajedništvo zamijenili činom razvoda, znajući sve negativne posljedice tih razvoda, osobito glede djece? Pitanje isto tako teško kao i ono koje Isusovi suvremenici postavljaju danas Isusu: Pristaješ li na kamenovanje ove žene ili ne? Zakon je jasan!

Ali prije nego što pogledamo kako im je Isus odgovorio, zaustavimo se malo na dva druga pitanja koje ovo evanđelje pobuđuje.

Kada čitamo ovaj odlomak u širem kontekstu Ivanovog evanđelja, čini nam se kao da je pao s neba – ne uklapa se ni u tekst koji mu prethodi ni u onaj susljedni. Pitanje zašto se on ne nalazi kao u Lukinom evanđelju neposredno prije izvještaja o Muci, gdje bi se po svemu morao nalaziti, ostaje za sada bez odgovora.

Drugo zanimljivo pitanje, u vremenu kada se rijetko tko mogao podičiti vještinom pisanja, jest da li je Isus znao čitati i pisati? Je li bio pismen? Evanđelist Luka pokazuje nam da jest – ta čitao je knjigu proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi. No je li Isus baš pisao kada su mu doveli ovu ženu? Glagol koji je ovdje upotrijebljen isto tako bi se mogao prevesti kao šaranje, povlačenje linija u nekom redu. Nama se čini se da je upravo ono što je pisao (ili šarao) nagnalo one koji su ga napadali da polako počevši od starijih napuste to mjesto ostavljajući njega i ženu same. Što je Isus pisao ostat će tajna. Naš veliki zemljak, jedan od prvih prevoditelja i komentatora Sv. pisma sv. Jeronim misli, i tako je to općenito prihvaćeno, da je pisao njihove grijehe. Neki koji žele ići i malo dalje reći će da je prokazao i neke od prisutnih koji su bili s njom. I svi se netragom izgubiše…

Tada nas evanđelist dovodi do centralnog mjesta ovog događaja. Užasnuta, uplašena i osramoćena žena i Isus koji klečeći podiže svoj pogled prema njoj. Za njega ona nije predmet rasprave, broj taj i taj iz sudskog registra rastave, ona je osoba, i ona je kći Abrahamova. On joj se obraća, razgovara s njom.

“Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Nitko, Gospodine. Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više nemoj griješiti” (Iv 8,10-11).

Mi danas možemo iskonstruirati nebrojno puno razloga zašto je žena počinila preljub. Možemo u njoj zamisliti prikrivenu bludnicu, ali i nepravedno optuženu ženu koja je žrtva muške požude. Sve to ne zanima Isusa. Njega zanima ranjeno ljudsko srce koje je svjesno da je na kraju svega pogriješilo, sagriješilo možda samo iz njoj (i Bogu) znanih razloga.

Isus daje ženi novu šansu, novu priliku. On ju ne ispituje pitanjima tipa: pa kako si to mogla počiniti, gdje ti je sada taj tvoj ljubavnik, što te je nagnalo da to radiš? Ništa, nikakvo pitanje. Isusa zanima ona i način kako da joj pomogne, da ju spasi kao osobu, ne samo njezin goli život. Imamo pravo vjerovati da je žena uistinu doživjela obraćenje, susret sa sobom i svojim grijehom te da je otišla slobodna, uistinu s odlukom da više ne griješi.

Sv. Pavao koji nam piše drugo čitanje jedan je od najvećih obraćenika. On koji je strastveno, do smrti i kamenovanja, proganjao Isusov “put”, kršćane, osjetio je Isusovu milosnu i moćnu ruku koja mu je pokazala koliko je u krivu i za što se uistinu valja boriti. Zato se on ne boji reći: “Ono što je bilo ostavljam prošlosti i Bogu” (usp. Fil 3,13). Zahvalan, daje se za Njega.

Iz ovih čitanja trebali bismo shvatiti i uvidjeti kako Bog nema problema s opraštanjem! Razlikujući grijeh i grešnika, nastoji suzbiti grijeh ljubeći grešnika. Mi smo ti koji imamo problema s opraštanjem, koji ne možemo oprostiti ni sebi ni drugima i željeli bismo se osvećivati, ponekad do kamenovanja.

Ako nisi upoznao Božjeg oproštenja i milosrđa, kako ćeš ga imati za druge? Božje milosrđe je neiscrpno i uskoro, na drugu uskrsnu nedjelju, slavit ćemo nedjelju posvećenu milosrđu Božjem koju je upravo u naše vrijeme, uveo sv. otac Ivan Pavao II. Ne bojmo se prići i primiti ga, slijediti ga, otkrivati ga bilo u sakramentima, bilo u iskrenom priznanju onog što mi Bog čini u svakodnevnom životu.

Bruxelles, 25. ožujka 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.