9. nedjelja kroz godinu; Satnik

Misa na kojoj čitamo ovo evanđelje, prilika je da i sami obnovim takav stav prije susreta s Gospodinom. Njegova Riječ koja nas prvo treba izliječiti i učiniti dostojnima izrečena nam je. Na nama je samo da ju ustinu čujemo i budemo pripravni za susret s Njime.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 31. svibnja 2013. u 00:00

Već sam u ovim mojim propovijedima pisao o tome kako je zapravo teško moliti Boga na tuđem jeziku, slušati njegovu riječ na jeziku koji nije tvoj, materinji. Naviknuli smo već nam Bog progovara na našem jeziku, u prepoznatljivim prijevodima koje slušamo još od djetinjstva. Više puta čujem od ljudi komentar kako se jedinu dobro osjećaju i mogu moliti u seoskoj crkvi svoga djetinjstva. To me podsjeća na stari film i seriju Prosjaci i sinovi snimljene po istoimenoj knjizi Ivana Raosa gdje stari Jokaš, nakon što je prevario bodula “poigravši se” Duhom Svetim, obećava Bogu kao iskupninu kupiti i zapaliti debelu sviću, ali tek kad se vrati u svoje selo. Iako zna da je Bog svuda isti, on ipak zaključuje: jer i jope si ti ovdi malo više njiov a tamo malo više naš.

Zašto sam vam sve ovo ispričao? Ovakav nas mentalitet jako dobro uvodi u današnja čitanja, gdje i kralj Salomon u svoje vrijeme, a i Židovi koji vode Isusa k satniku žive u dubokoj odvojenosti od ostatka svijeta koje nazivaju biblijskim imenom goim, s pejorativnim, negativnim prizvukom. No ipak, stari su imali nepisani zakon gostoprimstva za tuđinca koje Biblija uvelike prihvaća i na puno mjesta naglašava, uvijek u kontekstu Boga kao Stvoritelja svakog čovjeka.

Centurion, satnik (ovdje je naš prijevod išao korak ispred svog vremena pa opet postao suvremen s činovima hrvatske vojske) stranac je, k tomu i neprijatelj. Tko je on? Svakako neobičan tip. Poneki moderni biblijski komentari htjeli bi ga ocrtati kao mekušca koji eto malo previše voli i židovski narod i toga svoga slugu. Teško je ipak zamisliti da bi se takav čovjek usudio ići protiv struje, a osobito da bi s toliko poniznosti pristupao Isusu. Lakše ga je zamisliti kao odlučna vojnika s nježnim i profinjenim srcem, koji ovdje, na službi u toj dalekoj i divljoj zemlji, otkriva novost jednoga Boga koji govori po prorocima, od kojih jedan (centurion možda negdje u srcu osjeća da je onaj najveći) upravo prolazi kroz njihov kraj.

Satnikova gesta slanja prijatelja s porukom da nije potrebno da Isus fizički uđe u njegovo kuću ima, najmanje: dva značenja: prvo je također povezano s jasnim odvajanjem pobožnog Židova od nežidovskog svijeta, jer svaki je ulazak u pogansku kuću značio i obredno onečišćenje, a satnik to očito zna, već i time što je bio toliko blizak tom narodu da im je sagradio čak i sinagogu. Drugo moguće značenje satnikove geste jest uistinu osjećaj nevrijednosti, nedostojnosti, tko zna iz kojeg sve razloga, te to ponizno i priznaje. U svakom slučaju Isus je zadivljen njegovom gestom i riječima: “Ni u koga u Izraelu ne nađoh toliko vjere” (v. Mt 8,10). U događaju sa Sirofeničankom, a donekle i sa Samarijankom na zdencu, Isus se, barem u početku, pokazivao kao sin svoga vremena i naroda, i pokazivao da je svjestan ove jasne granice koja je dijelila Židove od ostalih naroda. No nakon toga, on je uvijek činio ono zbog čega je došao – ispuniti Zakon nije značilo samo još kruće i fanatičnije ga se držati nego upravo suprotno, ući u njegov duh i omogućiti i svima njima da se Bog proslavi u njihovim životima, da i oni dožive što uistinu znači obećanje i izabranje.

Satnikove riječi postale su nam jako familijarne, kao malo koje iz evanđelja, jer ponavljamo ih, kao što dobro znamo u svakoj sv. misi prije pričesti. Kao što vidimo izrečene su s puno ljubavi, brige, povjerenja i poniznosti. Misa na kojoj čitamo ovo evanđelje, prilika je da i sami obnovim takav stav prije susreta s Gospodinom. Njegova Riječ koja nas prvo treba izliječiti i učiniti dostojnima izrečena nam je. Na nama je samo da ju ustinu čujemo i budemo pripravni za susret s Njime.

Opatija, rujan 2010

Da biste komentirali, prijavite se.