Postadoh k'o razbijena posuda

Grijeh zagospodari totalitarno, a kraljuje apsolutistički.
Autor: fra Mate Bašić/Laudato Photo: internetmonk.com utorak, 24. ožujka 2015. u 15:43

Ambicije i planovi bili su veliki i neke sam ostvario. Ali grijeh je bio još veći i njemu sam također podlijegao. I onda je sve počelo. U to vrijeme „umiranja“ predao sam se onome stvorenju i indirektno svojim ponašanjem rekao da me vodi. Sramim se sada samoga sebe, ali doista bijah ruglo i sramota. Sve sam činio kako bih griješio. Sve što sam radio, bilo je da sagriješim. Čak sam i učio kako bih lakše mogao griješiti. Samo mi je tijelo bilo bitno. Sve sam vido kroz tijelo i samo u te raspadljivosti gledao. O, Bože moj, koliki sam bijednik i jadnik bio. Bože, koliko sam puta tebe izdao i od tebe odlazio samo da bih griješio. Bijah slijep potpuno. Bijah gol i osramoćen jer za golotinju davah sve. Sve je počelo od interneta. Preko interneta sam najviše tražio kako bih sebi udovoljio. Preko interneta sam svojim nasladama udovoljavao i sve mi to bijaše slatko. Preko interneta sam i Tebe, moj Bože, bičevao, pljuvao i probadao. Ali Ti si mi se, Bože, čak i tada pokazivao. Ti si mi i tada u grijehu ruku pružao i govorio – „Nemoj sine“. Ali tvoju ruku nisam odmah primio. Tvoje riječi nisam odmah čuo. Sada shvaćam da je grijeh veliki magnet. Što ga više činiš, to on postaje sve veći, a time i sve jači. Što je jači, time i tebe to jače drži. Tako je bilo i sa mnom. Hranio sam se samo grijehom i grijeh mi bijaše plod. Gledajući grijeh zaželjeh isti na vlastito činiti. Ovako i ja postadoh aktivno ruglo. Radnik na polju grijeha. Radnik u svijetu užitaka i besramnosti. Mučno mi je pisati o tome i svaka pomisao na takav život predstavlja gađenje u meni. Doista, to jest gađenje i gnojnica života. To je sjeme smrti. Koliko li je zlo lukavo, koliko perfidno, koliko li samo zavarava. Kao da me nešto drugo zavilo, kao da me nešto zgrabilo i vikalo mi – „E sada si moj“. Čuo sam onaj podrugljivi – ha, ha, ha, ha... Čuo sam nešto kao podrugivanje i ismijavanje. Nisam mogao nikuda pobjeći od toga. Nešto je stavilo lance na moje ruke, okove na moje noge i zavelo mi srce. Kao da mi je krvotok krenuo u suprotnom smjeru. To nisam bio ja. To je bio on. To je bilo zlo. To zlo koje me je obuzelo, preko mene je tako i djelovalo. Iskoristilo je moje tijelo, moj um i srce da se tako proširi na druge. Zanimljiva je činjenica da je zlo uvijek bilo pristojno i fino, uvijek uglađeno i vrlo mudro.

Uvijek je znalo kako zavesti drugoga, a to zlo je itekako znalo kako ugušiti Božji glas i sakriti Njegovu ruku spasenja.

Doista „postadoh k'o razbijena posuda.“ (Ps 31,13)
„Postadoh k'o čovjek koji ne čuje
    i koji u ustima nema odgovora.“ (Ps 38,15)
„Tuđinac postadoh braći
    i stranac djeci majke svoje.“ (Ps 69,9)
Brojali su me „k onima što u grob silaze,
    postadoh sličan nemoćniku.
Među mrtvima moj je ležaj,
    poput ubijenih što leže u grobu“ (Ps 88,5)

Ovako su prolazili sati, dani i mjeseci. Čak svaka minuta je bila razmišljanje o grijehu. Kad jednom počneš griješiti, sve daješ kako bi još više uživao u nasladama grijeha. Tako je bilo i s mojim putenim požudama. Vojevao sam protiv duše, radio sam protiv Boga.

Ne čuh tada Boga preko Petra: „Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i putnici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše; (1Pt 2,11)

Nego ja kao „kao konj ili mazga bez razuma“ (Ps 32,9).

Kao vuk grabežljivi, lovinu danom vrebah, a uvečer u njoj uživah. Bijah kao šumski lav koji napada, kao vuk pustinjski koji razdire jer grijesi su moji bili mnogobrojni i mnogostruki otpadi moji.  

Sve se to tako zbilo  „Jer blještavilo opačine zasjenjuje
         dobro
    i vihor požude izopačuje dobru
         dušu.“ (Mudr 4,12)

Išao sam za svojim strastima i nisam krotio svojih požuda. Samo sam požudom zadovoljavao svoju dušu.

Bio sam kao oni drugi u trnje zasijani. „oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda.“ (Mk 4,19)

Nisam htio ni blaženoga Pavla slušati kada mi je u srcu vapio: „Neka dakle ne kraljuje grijeh u tvome smrtnom tijelu da slušaš njegove požude; i ne predaj grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predaj Bogu i udove svoje daj Bogu za oružje pravednosti. Valjda grijeh neće tobom gospodovati!“ (Rim 6,12-14)

Ali grijeh je tada mnome ovladao. Grijeh zagospodari totalitarno, a kraljuje apsolutistički.

Varave su me požude vodile u propast, strovaljivale u zator.

„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ (Gal 6,7-8)


 

Da biste komentirali, prijavite se.