S Laudatom kroz korizmu

Dragi prijatelji, čitatelji i podupiratelji portala Laudato – Biti u vezi. Kao i kroz došašće, tako i kroz ovu korizmu želimo vam pomoći u vašem vjerničkom životu u ovom svetom vremenu. Ovaj puta predlažemo vam zajedničko čitanje odabranih dijelova Katekizma Katoličke crkve dok ćemo petkom objavljivati tekstove Križnoga puta različitih autora.
Autor: Administrator srijeda, 27. veljače 2013. u 00:00

Dragi prijatelji, čitatelji i podupiratelji portala Laudato – Biti u vezi. Kao i kroz došašće, tako i kroz ovu korizmu želimo vam pomoći u vašem vjerničkom životu u ovom svetom vremenu. Ovaj puta predlažemo vam zajedničko čitanje odabranih dijelova Katekizma Katoličke crkve dok ćemo petkom objavljivati tekstove Križnoga puta različitih autora. I ovaj puta pozivamo vas na suradnju. Ukoliko želite pošaljite nam jednu ili više postaja križnoga puta koji ste sami napisali. Tako ćemo nastojati stvoriti i objaviti i „Laudatov“ križni put.

Hvala vam.



ODABRANI DIJELOVI KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE:

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je "na sliku Božju" (I); u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet (II); stvoren je kao "muško i žensko" (III); Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu (IV).

I. "Na sliku Božju"

356 Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek "sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja". Čovjek je "jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio", on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu stvoren, i to je temeljni razlog njegova dostojanstva: Koji te je razlog potakao da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno da kuša tvoju vječnu Dobrotu.

357 Budući da je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajedništvo s drugim osobama; milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi, i taj odgovor ne može dati nitko drugi osim njega samoga.

358 Bog je sve stvorio za čovjeka, a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje: Koje biće ulazi u postojanje okruženo tolikom pažnjom? To je čovjek, velik i čudesan živi lik, u Božjim očima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je čovjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, čijemu je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina. Jer Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.

359 "Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna": Sveti nas Pavao uči da su dva čovjeka na početku ljudskoga roda: Adam i Krist(...) Prvi Adam, kaže on, stvoren je kao ljudsko biće koje je primilo život; posljednji je duhovno biće koje daje život. Prvi je stvoren od posljednjega od kojega je primio dušu koja ga oživljava (...) Drugi je Adam utisnuo svoju sliku u prvog Adama kad ga je oblikovao. Zato je kasnije uzeo njegovu narav i ime da ne dopusti da propadne ono što je on na svoju sliku načinio. Jest prvi Adam, jest posljednji Adam: prvi ima početak, posljednji nema svršetka. Upravo ovaj posljednji je uistinu prvi, kao što sam reče: "Ja sam Prvi i Posljednji".

360 Zbog zajedničkoga porijekla ljudski rod je jedinstven: Bog "od jednoga sazda cijeli ljudski rod" (Dj 17,26): Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova porijekla u Bogu (...); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravišta: zemlje koje dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za održavanje i razvoj života; u jedinstvu njegove nadnaravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju težiti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (...) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvršio.

361 "Taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi", ne isključujući bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braća.

II. "Jedan tijelom i duhom"

362 Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je "Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša" (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.

363 Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrednije, ono po čemu je posebno slika Božja: "duša" znači duhovno počelo u čovjeku.

364 Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu "slike Božje": ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha: Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan.

365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati "formom" tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne "proizvode" roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.

367 Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše "cijelo biće - duh i duša i tijelo" - sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. "Duh" znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom.

368 Duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao "dubinu bića", gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga.

III. "Muško i žensko stvori ih"

BOG JE HTIO JEDNAKOST I RAZLIČNOST

369 Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. "Biti muško" i "biti žensko" jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muškarac i žena s istovjetnim su dostojanstvom "na sliku Božju". Svojim "biti muško" i "biti žensko" odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu.

370 Bog nije nikako na sliku čovječju: nije ni muško ni žensko. Bog je čisti duh, u kojem stoga nema razlike spolova. Ali "savršenstvo" muškog i ženskog odražavaju nešto od beskonačnoga Božjeg savršenstva, tj. nešto majčinskoga ili očinskoga i supružničkoga.

"JEDNO ZA DRUGO" - "JEDINSTVO UDVOJE"

371 Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on" (Post 2,18). Nijedna životinja ne može biti "naspram" čovjeku. Žena koju Bog "oblikuje" od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa" (Post 2,23). Muškarac otkriva ženu kao drugo "ja" iste ljudskosti.

372 Muž i žena načinjeni su "jedno za drugo": ne tako kao da bi ih Bog načinio "napola" ili "nepotpune"; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti "pomoć" drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki ("kost od mojih kostij"), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći "jedno tijelo" (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: "Plodite se i množite i napunite zemlju" (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.

373 U Božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji "upravitelji" "podlože" zemlju. To vrhovništvo ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja "koji ljubi sva bića" (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio.

IV. Čovjek u Raju

374 Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da će to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu.

375 Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje "svetosti i izvorne pravednosti". Ta milost izvorne svetosti bila je "sudioništvo na božanskom životu".

376 Izarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti ni trpjeti. Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene, te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano "izvorna pravednost".

377 "Vladanje" svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim uzicimaž pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.

378 Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt. On tu živi "da ga obrađuje i čuva" (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta.

379 Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja.

Ukratko

380 Oče sveti, "čovjeka si sazdao na svoju sliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet, da služi samo tebi, Stvoritelju, a svemu stvorenju bude gospodar".

381 Čovjek je predodređen da u sebi ostvari lik utjelovljenoga Božjeg Sina,"sliku Boga nevidljivoga" (Kol 1,15), te Krist bude prvorođenac u mnoštvu braće i sestara.

382 Čovjek je "tijelom i dušom jedan". Nauka vjere tvrdi da je duhovna i besmrtna duša neposredno stvorena od Boga.

383 "Bog čovjeka nije stvorio sama: od početka `muško i žensko stvori ih' (Post 1,27); njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba".

384 Po objavi znamo za stanje izvorne svetosti i pravednosti muškarca i žene prije grijeha: iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreća njihova života u raju.




Brinem li za zdravlje, ljepotu svoje duše barem upola toliko koliko za zdravlje i ljepotu svoga tijela koje propada.
Slažem li se s tvrdnjom da su samo muškarac i žena stvoreni i pozvani stvarati brak i obitelj i da se ta Božja uredba treba braniti?
Bog je čovjeku dao zemlju na upravljanje, a ne na nasilno gospodarenje? Koliko cijenim zemlju, njezine plodove i njezine zakone?


Ant. 1. Iščekujemo blaženu nadu i dolazak Slave našega Spasitelja.

Samo je u Bogu mir, dušo moja, *
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje, *
utvrda moja: neću se pokolebati.

Dokle ćete na bijednika nastrtati, †
obarat ga svi zajedno, *
ko zid ruševan il' ogradu nagnutu?
Urotiše se da me s visa mog obore, *
u laži uživaju:
ustima blagoslivlju, *
a u srcu proklinju.

Samo je u Bogu mir, dušo moja, *
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje, *
utvrda moja: neću se pokolebati.

U Boga je spasenje moje i slava; *
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba: †
pred njim srca izlijevajte: *
Bog je naše utočište!

Sinovi su ljudski samo dašak, *
laž su djeca čovječja:
svi da stanu na tezulju, *
od daha bi lakši bili.

U grabež  se ne uzdajte, †
nit se otetim tašto hvalite; *
umnoži l' se blago,
nek vam srce za nj ne prione.
Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo: *
»U Boga je snaga!
U tebe je, Gospodine, dobrota! *
Ti uzvraćaš svakom po djelima njegovim.«

Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.                      

Amen.

Ant. Iščekujemo blaženu nadu i dolazak Slave našega Spasitelja.


molitve-(1).jpg

"Molitveni kutak" kroz dane

Da biste komentirali, prijavite se.