Hvaljen Isus i Marija! Molim Vas za pomoć.. Trideset i pet mi je godina, prije nešto više od dvije godine sam se obratila i upoznala živog Isusa! Ne moram Vam ni govoriti o promjenama koje su uslijedile. Napustila sam dugogodišnju vezu, društvo, i u čistoći započela novi život sa Gospodinom. Svijet mi više ne predstavlja ništa. Nedugo nakon obraćenja su mi se počele javljati misli o zaređenju, mislila sam da je to normalno svim „friškim“ vjernicima i da će ubrzo proći, ali to me eto muči već više od jednu i pola godine. Razmišljam o tome svakodnevno, nakon dužeg perioda zaključim da to možda ipak nije za mene, primirim se na par dana i tada se misli ponovo počnu javljati. Moram priznati da sam već umorna od toga. Definitivno sam odabrala neženstvo i sa te strane nemam nikakvih prepreka. Obitelj mi ne živi u vjeri, tako da sa njihove strane nailazim na veliko neodobravanje. Prijatelji koji su ostali uz mene nakon obraćenja jednostavno ne shvaćaju moje nedoumice jer im je nevjerovatno da bi se „normalna osoba“ mogla odlučiti na tako nešto. Pred nedugo sam bila u posjetu jednom klauzurnom samostanu i bilo je prekrasno. Te redovnice svakim pokretom slave i štuju Gospodina. Divno ih je za gledati iza onih rešetaka, jer sa one strane je uistinu prava sloboda. Tada mi se javila tolika bol u srcu da sam jedva ostala pribrana među njima. Osjetila sam da nisam dostojna ući unutra, da ne ljubim Gospodina kao one, ne posjedujem tu svetost. Bojim se da ću Ga razočarati, da ću se ako uđem predomisliti, napustiti red, i takve misli me proganjaju. Smatram da bi u pravom pozivu trebala osjećati neizrecivu ljubav, a ne strah. Ako su to samo kušnje, nije mi jasno zašto to tako dugo traje? Unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru. K.K.
Draga sestro u Kristu,
prema onome što ste napisali u svome pismu moguće je da Vas zaista Gospodin poziva da mu služite u redovničkom životu. Naravno, kako ste i sami napisali čovjek mora biti oprezan prema eventualnom prolaznom zanosu, jednoj obraćeničkoj euforiji, međutim, to sad predugo traje da se čovjek ne zapita radi li se zaista o zvanju.
Moj savjet je - iskoristite mogućnost koju mnogi samostani danas imaju - provedite neko vrijeme u samostanu, u onoj zajednici koja Vas najviše zanima ili u nekoliko njih. Tako ćete najbolje vidjeti je li to to, a imat ćete i povratnu informaciju od sestara o tome kako se slažete s karizmom i unutarnjim životom zajednice.
Što se tiče „nedostojnosti“ ne dajte se time zaustaviti, ako imate zvanje, takve misli su napasti koje Vas nepotrebno mogu odvratiti od ostvarenja zvanja.. Nitko nije dostojan Božjeg poziva, Bog ga daje kao dar grešnim ljudima i kroz taj poziv oblikuje čovjeka, posvećuje ga. To je rast koji uz uspone i padove traje cijeli život.
Jedna od prednosti ove mogućnosti da provedete neko vrijeme u samostanu je i ta da vidite kakvih nas sve unutra ima. Pa ipak Bog nas drži takve kakve jesmo i očekuje da živimo i radimo za Njegovu slavu i od Njegove ljubavi i milosrđa. Ima u samostanu osoba koje su postigle i visok stupanj svetosti i Vi ste vjerojatno sreli neke od njih, ima i onih koji misle da jesu, ima i onih za koje drugi misle da jesu, ima onih koji znaju da nisu ali se bore i polako rastu u milosti i ljubavi ...
Ne dajte se time zbuniti. Svetost najčešće ne piše nikome na čelu i nitko, kolikogod bio svet dok hoda na ovoj zemlji nije prestao biti i grešnik. Zato, ne dajte se obeshrabriti bilo kakvim mislima o svojoj nedostojnosti. Ako Vam Bog daje dar zvanja prihvatite ga kao što i jest - nezasluženi dar i budite hrabri - odazovite se, krenite i pouzdajte se u ljubav Onga koji Vas neće nikad ostaviti samu.
Želim Vam Božji blagoslov i snagu i jasnoću u odlukama
s. Berislava