fra Tomislav Glavnik franjevac Zagreb
"O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja,
tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži." Ps 63
Pitaj svećenika
don Josip Lenkić prezbiter Zadar
"Slavit ću te, Gospodine za života,
u tvoje ću ime ruke dizati." Ps 63,5
Pitaj svećenika
vlč. Krunoslav Novak prezbiter Zagreb
"Kao djeca svjetlosti hodite." Ef 5,8
Pitaj svećenika
p. Antun Volenik isusovac Zagreb
"Uzmi, Gospodine,
i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine,
sve vraćam; sve je tvoje,
raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost,
i to mi je dosta." DV 234
Pitaj svećenika
Ukoliko niste sigurni kome želite postaviti pitanje postavite pitanje, a neki od svećenika će vam odgovoriti.
Arhiva
Odgovara:

p. Antun Volenik

srijeda, 28. listopada 2015.

Božja pomoć u nasim slabostima

Imam 33 godine i vjerujem da me je Bog odredio za brak, ali sam još uvijek sama. Razlog tome vidim u vise faktora ,a najvažniji su da sam imala loš odnos s ocem iz kojeg još uvijek vučem rane i strahove, a onda sam sve te strahove i odbacivanja potvrđivala u vezama (grešnim) u kojima sam do sada bila i iz kojih nosim dosta teške rane grijeha. Zadnje 2 i pol godine u mojem životu obilježio je Bog koji me svojom milosti privukao sebi i u tom odnosu se osjećam sve prihvaćenije, slobodnije i voljenije i vjerujem da će mi sam Bog na put dovesti životnog suputnika po Njegovoj mjeri, dok me u međuvremenu priprema za to izgrađujući moje izgubljeno dostojanstvo, iscjeljujući moje rane i oslobađajući moje strahove. Zaista vjerujem da je Bogu sve moguće i da ne trebam trčati za muškarcima niti se tjeskobno brinuti hoću li moći postati majka jednom kad me Bog izgradi da budem spremna prihvatiti u život muškarca kojemu ću moći vjerovati i uz kojeg ću se osjećati voljenom i kad moje srce Bog učini sposobnim voljeti. Međutim, kad sam pročitala vaš odgovor na pitanje Zbunjene, da Bog neće učiniti za nas ono što sami možemo učiniti, upitala sam se što to ja mogu učiniti u vezi toga, osim truditi se Bogu sve predati da me može pripremiti i da mi prosvjetljuje razum i srce da mogu prepoznati budućeg supružnika kad za to dođe vrijeme. Svakako da to mora biti praktični vjernik kojemu je Bog na prvome mjestu, a uz to da si odgovaramo kao karakteri. Tražim li previše ,jesam li na pravome putu ili u iluzijama? Hvala!

 J.N.

 

Foto: maroelamedia.co.za

Poštovana,

Vaše pismo, uz to što pokazuje da ova rubrika služi svojoj svrsi jer je čitana, pokazuje da ste već na dobrom putu jer, koliko se može iščitati, uspijevate povjerovati da vam Bog doista oprašta i da vi možete oprostiti sebi – što nisu dvije iste stvari i mnogi upravo zbog osjećaja stida i krivnje ne mogu oprostiti sebi iako znaju da im Bog oprašta. Također se može osjetiti kako imat strpljenja sa sobom uz ne manje važan osjećaj zahvalnosti za dar dublje vjere i povjerenja u Gospodina i njegovu prisutnost.

Ipak, trauma je tu i vi ste je bolno svjesni. Ne pišete što je pravi uzrok „rana i strahova“ u odnosu na vašeg oca, no generalno ovakve dugogodišnje posljedice ostavljaju razni oblici zlostavljanja: zanemarivanje – često zbog alkoholizma, emocionalno, fizičko ili ono najgore seksualno zlostavljanje ili neka kombinacija više faktora. Opet generalno govoreći tipične posljedice su: osjećaj manje vrijednosti, nesigurnost, anksioznost, sekualiziranje sebe i drugih, promiskuitet i abortusi kod žena (često upravo kao posljedica obiteljskog seksualnog zlostavljanja), stid i krivnja te cijela lepeza obrambenih mehanizama kako onih iz narcističkog spektra tako i onih iz neurotskog spektra. Što činiti? Obično se izabiru manje bolne metodae, a vi jednu takvu spominjete u vašem pismu: moli i čekaj da se nešto promjeni. Drugim riječima u vašem slučaju (a to se odnosi na ranije pitanje koje spominjete) čeka se da Bog nekako čudesno izliječi i odnese bolnu prošlost te da nastupi ozdravljanje, emotivno odrastanje i ispunjenje. Bog po vjeri to polako i čini i bez njega nema pravog opraštanja, no obično On ostaje anoniman i djeluje preko ljudi. Da li je to samo nekoliko razgovora, ili je potreban dublji, terapeutski pristup to je ono na što sam mislio kada sam napisao da Bog uvijek čini ono što mi ne možemo, ali nikada ono što možemo. Nekada su potrebne godine ozbiljnog rada na sebi da bi se moglo krenuti dalje, naravno nikada kao neka nova, savršena osoba, ali, da upotrijebim izraz jednog slavnog psihoterapeuta Winnicotta, barem kao dovoljno dobar roditelj ranjenom djetetu u sebi i dovoljno dobra osoba kakvu mogu sam voljeti i povjerovati da je voljena i od Boga i od drugih.

Božji blagoslov

 

Da biste komentirali, prijavite se.