fra Tomislav Glavnik franjevac Zagreb
"O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja,
tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži." Ps 63
Pitaj svećenika
don Josip Lenkić prezbiter Zadar
"Slavit ću te, Gospodine za života,
u tvoje ću ime ruke dizati." Ps 63,5
Pitaj svećenika
vlč. Krunoslav Novak prezbiter Zagreb
"Kao djeca svjetlosti hodite." Ef 5,8
Pitaj svećenika
p. Antun Volenik isusovac Zagreb
"Uzmi, Gospodine,
i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine,
sve vraćam; sve je tvoje,
raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost,
i to mi je dosta." DV 234
Pitaj svećenika
Ukoliko niste sigurni kome želite postaviti pitanje postavite pitanje, a neki od svećenika će vam odgovoriti.
Arhiva
Odgovara:

p. Antun Volenik

utorak, 10. prosinca 2013.

Gdje mi je snaga?

Hvaljen Isus i Marija!

U braku sam četiri godine i u tom razdoblju sam izgubila dvije trudnoće (iako u ranim tjednima, za mene su to ipak moja voljena i željena djeca koja su sad naši anđeli). Nakon ta dva teška iskustva i oporavaka od njih (prvenstveno fizičkog jer psihički oporavak još traje) uslijedile su brojne pretrage i još jedna hospitalizacija i operacija. Sve je prošlo u redu i kad sam ponovno zatrudnjela iz svih gore navedenih razloga morala sam biti na strogom mirovanju tako da sam u bolnici provela sljedećih 8 mjeseci od čega 7 mjeseci u Zagrebu (200 km udaljena od kuće i svoje obitelji). Taj dio života vjerojatno nikada neću moći ispričati u potpunosti jer je prepun strahova, odvojenosti, strepnje i bezbroj svakodnevnih sitnica koje su mi u tom periodu bile uskraćene, a i dan danas (8 mjeseci kasnije) mi se javljaju u snovima i svakodnevnom životu. Konačno, rodila sam živog i zdravog, predobrog i savršenog dječaka. A onda je uslijedio povratak kući i u "normalu". Iza mene je bio dug period i u svemu mi "fali filma" tako da se još uvijek nalazim negdje u zraku. Osim toga, jako često sam nervozna, živčana, histerična, smetaju mi sitnice, sumnjičava sam prema suprugu, svađe su jako česte. I onda, samo od sebe, moje psihičko stanje se vrati u normalu i tako u krug. Vjerujem da je ovo stanje prolazno i da negdje u meni ima puno snage, smirenosti, ljubavi, nježnosti, samopouzdanja koje bi svaka majka trebala imati, samo ja u određenim trenucima ne znam gdje mi je ta snaga. Molim Vas za pomoć, riječi ohrabrenja i nade jer ne želim da moja obitelj pati zbog mene. Od srca zahvalna! Marija

Draga Marija,

na početku Vam se želim ispričati što ovako dugo nisam uspio napisati odgovor na vaše cijenjeno pitanje. Druge obveze, ali i želja da se malo duže posvetim vašem stanju, razlog su odgađanju. Iako samo druga žena koja je proživjela nešto slično može dublje s Vama suosjećati i savjetovati Vas, ipak Vaše pitanje probudilo je u meni sjećanje na nedavne slične događaje kojima sam svjedočio. Naime, prije otprilike dva mjeseca moji vrlo bliski prijatelji izgubili su bebu u četvrtom mjesecu. Iako im je to bilo četvrto dijete, jako su to teško podnijeli, naravno - supruga pogotovo. Bilo je izuzetno bolno objasniti njihovim starijim sinu (8) i kćeri (6) što se zapravo dogodilo, a djeca su nažalost bila prisutna i kod nekoliko teških bračnih svađa te su bili uvjereni da će im se roditelji rastati (to su im otkrili nedavno, za vrijeme redovitih večernjih spontanih molitava).

S tim bih i ja započeo. Redovita zajednička molitva sa suprugom i koliko-toliko smireni razgovor o sebi i o vama veliki je korak. Upravo spontana molitva gdje se izražava sebe često je najdublji i najiskreniji krik i zahvala… Rijetkima to pođe za rukom, ako se i moli lakše je ponavljati ustaljene forme no to ne znači da ne treba pokušavati. Uvjet za to je prihvaćanje sebe, svojih granica, svoje lomljivosti i tihi unutrašnji vapaj da sam/sama sebi mogu oprostiti što nisam uspio/uspjela (u vašem slučaju s ove dvije prethodne trudnoće). Često tu ima i pritajene agresije na Boga koji mi nije pomogao kad sam ga najviše trebao/trebala. Kada se taj bolni „Zašto Bože!!!“ počne, snagom Njegova Križa, pretvarati u tihu molitvu, postajemo njegovi učenici. Ja sam to shvatio tek nakon nebrojnih „Zašto Bože, zašto me nisi zaštito????“ i puno drugih, puno težih i vulgarnijih izraza i borbi s Njime. To Vam pišem tek da bih posvjedočio da takva škola nije od danas to sutra i da je, kao što sama možete vidjeti jako bolna no ipak samo On može dati smisao našoj patnji.

Krist neka je u tebi.

Krist neka je pred tobom,

Krist neka je iza tebe,

Krist neka je iznad tebe,

Krist neka je ispod tebe,

Krist nek ti je s desna,

Krist nek ti je s lijeva,

Krist u srcu svakog čovjeka koji misli na te,

Krist u svakom čovjeku koji te gleda,

Krist u svakom uhu koje te čuje.

Da biste komentirali, prijavite se.