fra Tomislav Glavnik franjevac Zagreb
"O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja,
tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži." Ps 63
Pitaj svećenika
don Josip Lenkić prezbiter Zadar
"Slavit ću te, Gospodine za života,
u tvoje ću ime ruke dizati." Ps 63,5
Pitaj svećenika
vlč. Krunoslav Novak prezbiter Zagreb
"Kao djeca svjetlosti hodite." Ef 5,8
Pitaj svećenika
p. Antun Volenik isusovac Zagreb
"Uzmi, Gospodine,
i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine,
sve vraćam; sve je tvoje,
raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost,
i to mi je dosta." DV 234
Pitaj svećenika
Ukoliko niste sigurni kome želite postaviti pitanje postavite pitanje, a neki od svećenika će vam odgovoriti.
Arhiva
Odgovara:

don Josip Lenkić

ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

Ispovijed

Poštovani, moje pitanje je vezano uz ispovijed. Ima li smisla da nagovaram svoje prijatelje da idu na ispovijed iako oni ne vjeruju ili ne razumiju što je loše u tom što čine? Kako odgovoriti na njihova pitanja poput: „Ima li smisla ići na ispovijed ako osoba nije spremna prestati živjeti onako kako to i čini?“ Svako dobro!

Poštovana Suzana,

svakoga dana susrećemo se s prijateljima, suradnicima, rođacima, izgubljenima upravo u onome što je najvažnije u njihovu životu. Osjećaju se nesposobnima ići prema Gospodinu i kao paralizirani posrću životnim putovima, jer su izgubili nadu. Na nama je da ih vodimo do skromne špilje u Betlehemu, tamo gdje će svatko pronaći smisao vlastitoga života. No, za to trebamo sami poznavati put: moramo posjedovati unutarnji život, osoban odnos s Isusom; mi prvi moramo poboljšati ono što i naši prijatelji trebaju popraviti i moramo gajiti čvrstu nadu u nadnaravna sredstva.

U puno slučajeva približiti naše prijatelje Kristu privest će ih sakramentu ispovijedi, jednom od najvećih dobara koje je Gospodin ostavio svojoj Crkvi. Približiti prijatelja ispovijedi jedna je od najvećih pomoći koju mu možemo pružiti, možda najveća. Ponekad ćemo mu, pažljivo, morati pomoći učiniti dobar ispit savjesti; u drugoj prigodi bit će ga potrebno otpratiti do mjesta gdje će se moći ispovjediti; u drugim slučajevima bit će dovoljna topla riječ ohrabrenja, uz kratko prikladno objašnjenje o naravi i blagodatima ovoga sakramenta. Velika je radost svaki put kada približimo rođaka, kolegu ili prijatelja sakramentu Božjega milosrđa. Ovu istu radost dijele s nama na nebu Bog – naš Otac i svi blaženi.

Apostol Ivan ovako piše prvim kršćanima: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti od svake nepravednosti. Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem i njegove riječi nema u nama“.(1 Iv 1, 8-10). Doista su te riječi sv. Ivana stvarne i istinite. Svi se u njima prepoznajemo.

Crkva od Isusovih vremena, sljedeći njegov primjer i izvršavajući njegov nalog u toku cijele svoje povijesti, upravlja isti poziv onima koji nisu još kršteni: „Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ To ona čini i danas.

Crkva ne prestaje pozivati kršćane na popravak života, na obraćenje i kajanje za počinjene grijehe i propuste. Crkva nije zajednica ljudi koji su bez mane, pogrešaka, propusta i grijeha. Crkva se sastoji i od grešnika. Drugi vatikanski sabor ovako izreče Crkvu: „Crkva koja u svome krilu obuhvaća grešnike, u isti je mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu“ (Lumen gentium 8).

Napor da se obratimo, da postanemo drukčiji, bolji, nije samo naše ljudsko djelo. Bog pomaže čovjeku da se obrati, popravi, da se ostavi grijeha i živi životom dostojnim kršćanskog poziva. Sveti apostol Pavao napisao je Efežanima: „Živite dostojno poziva kojim ste pozvani“ (Ef 4,1).

Ispovijed je veliko iskustvo prihvaćanja – prihvaćanja Boga u njegovu milosrđu bez granica, prihvaćanja Crkve kao zajednice braće i sestara pomirenih u Kristu, prihvaćanja nas samih i drugih. „Tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćenog grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja!“ (Lk 15,7).

Zahvaljujem Vam na postavljenom pitanju.

S poštovanjem Vas pozdravljam!

Da biste komentirali, prijavite se.