fra Tomislav Glavnik franjevac Zagreb
"O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja,
tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.
Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži." Ps 63
Pitaj svećenika
don Josip Lenkić prezbiter Zadar
"Slavit ću te, Gospodine za života,
u tvoje ću ime ruke dizati." Ps 63,5
Pitaj svećenika
vlč. Krunoslav Novak prezbiter Zagreb
"Kao djeca svjetlosti hodite." Ef 5,8
Pitaj svećenika
p. Antun Volenik isusovac Zagreb
"Uzmi, Gospodine,
i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine,
sve vraćam; sve je tvoje,
raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost,
i to mi je dosta." DV 234
Pitaj svećenika
Ukoliko niste sigurni kome želite postaviti pitanje postavite pitanje, a neki od svećenika će vam odgovoriti.
Arhiva
Odgovara:

don Josip Lenkić

nedjelja, 06. siječnja 2013.

Pitanje grijeha

Poštovani,

možete li mi pojasniti kako Crkva gleda na grijeh prekomjerenosti jela i pića? Danas ima mnogo pretilih ljudi, osobito u Hrvatskoj gdje vlada načelo da se "mora" puno piti i jesti? Zahvaljujem,

Draga Jelena,

zahvaljujem na Vašem upitu.

U knjizi Postanaka čovjek je prikazan kao Božje stvorenje, a Bog mu naređuje da se hrani. No, čovjek je i jedino stvorenje koje može uzeti jelo i na njemu zahvaliti Bogu. Ne samo da je stvoren od zemlje nego i svaki dan mora jesti zemaljske plodove. On nije jednom zauvijek dobio život, nego ga uvijek iznova prima kao dar samoga Stvoritelja, koji mu je sve podložio. U ljepoti se jela neprestano očituje ljudsko ‘otajstvo’ – stvorenja u neprestanom rastu. Ne možemo se jednom zauvijek najesti kruha, nego poput mane ima svaki dan iznova silaziti. Stoga hrana nije neka stvar, nego je dar. Nije predmet da ga prisvajamo, nego je iskustvo primljena života. Grijeh neumjerenosti u jelu i piću ukorijenjen je u zaboravljanju 'čuda hrane i života koji od nje potječe'. Čovjekov bi ‘neprijatelj’ želio sve svesti na zemaljsku glad, da se zaboravi Boga i njegovu ljubav. Želio bi da hrana bude samo 'nešto', a ne znak. U napastovanju Isus odgovara đavlu: 'Ne živi čovjek samo od kruha'. Naravno potreban je kruh čovjeku, ali kruh nije sve. Tako Isus preporuča post da na površinu izbije glad koja je u dubini srca: ‘Moja je hrana vršiti volju Očevu’.

Dante Alighieri je u 'Božanskoj komediji (Pakao)' opisao niskost čovjeka koji svoj život svodi na proždrljivost. U krugu proždrljivaca sve je turobno, bezoblično blato u kojem se valjaju. Ima i težih kazna, ali ni jedna nije tako odvratna. U tom krugu Dante susreće Ciacca čije ponašanje govori sve o proždrljivcima: pogled mu je oboren zemlji, on je poput slijepca, nesposoban je vidjeti život. Tim prikazom Dante obnavlja biblijsku poruku: hrana je stvorena ne samo da je se jede, nego i da bude dijeljena s drugima.

Uostalom hrana je poput spolnosti: veličaju ju se ili bagatelizira, promišljeno se i uredno troši ili pak po nagonu, u hrani se uživa vodeći računa o drugima ili ju se pretvara u stvar i obezvrjeđuje, zanosno je preobražena ili je monotona i banalna. Hrana - objed je mjesto zajedništva, susreta i prijateljstva. Kršćanstvo je religija koja najviše ističe dobrotu svake hrane, ništa ne zabranjuje, jer Bog je sve stvorio, sve je dakle dobro. U konačnici, hrana ističe logiku uživanja koju je Bog unio u stvoreno. Uživanje, upravo stoga jer nije samom sebi svrha, žudi za smislom. Uživanje upućuje na transcendenciju. U svojem brzom iščezavanju nosi upit o tome što ostaje iza prestanka uživanja. Neumjerenost u jelu i piću niječe odnose koji hrani daju smisao.

U teologiji morala nabraja se sedam glavnih grijeha. Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i pilu, srditost, lijenost. To je ono što čovjek ne bi trebao ili ne bi smio činiti. Čini li to, ispada iz zakonitosti morala, a to znači osobne slobode. Kako izbjeći tih sedam glavnih grijeha ili kako ih se možemo osloboditi?

Naime, mogu pobijediti oholost tek ako postanem ponizan. Škrtosti se mogu riješiti samo kroz darežljivost. Iz bludnosti se može prijeći u spolnu čistoću. Od zavisti se može osloboditi kroz velikodušnost. Od neumjerenosti u jelu i pilu prelaskom u umjerenost, od srditosti u blagost, od lijenosti u marljivost. Ne postoje, naime, prostori između oholosti i poniznosti, između grijeha i vrline. Ne može se čovjek odreći oholosti, a da ne postane ponizan. On nema drugog izbora. Stoga je daleko važnije izgrađivati vrline koje su u suprotnosti od sedam glavnih mana i grijeha. Trebalo bi već od djetinjstva učiti kako biti ponizan, darežljiv, spolno čist i velikodušan, umjeren, blag i marljiv.

Vrlina je snaga koju čovjek dobiva opredjeljujući se za pošteno, čestito, humano. Vrlina je svjetlo u kojem čovjek ide. Vrline su poput očiju i poput ušiju, poput osjećaja, to je svojevrstan ambijent, okruženje, dakle, i mentalitet u kojem čovjek živi. Krepost i vrlina je preobražaj čovjeka od poroka grijeha ili od smrti na život. Vrlina je zapravo svjetlo u kojem društvo može živjeti. Vrlina je snaga u kojoj čovjek može savladati katastrofične, korupcijske, ovisničke, zločinačke opsesije. Krepost je sol zemlje i kvasac boljega društva. Znači, tko se odluči za krepost taj je sebe, a to znači i društvo, načinio boljim.

Mnogi danas češće odlaze po lijek nego na ispovijed jer je suvremenom čovjeku lakša kazna nego ispit savjesti. Oholost svoje porijeklo vuče iz anđelove i Adamove želje da budu poput Boga. Oholi su ljudi zaljubljeni u vlastitu izvrsnost i skloni su lažnom predstavljanju. Zavist nastaje u odnosu prema drugom čovjeku, a stara je koliko i sam čovjek i kćer je frustracije. Danas je sveprisutna kriza identiteta i zbog toga je važno biti bolji od drugoga, čak i u gorem. Srditost je nedostatak kontrole emocija na poslovnom i društvenom planu, a pogubni su i indiferentnost te potiskivanje ili negiranje emocija. Lijenost znači pasivnost, nedostatak energije i unutarnju prazninu te odražava konflikt u nama samima. Lijenost je zapravo jedna vrsta kukavičluka jer umanjuje ozbiljnost izbora, potiče konformiranje, a bez rizika i cilja nema napredovanja. Bitno je istaknuti prezaposlenost, grijeh suvremenog čovjeka, te 'moderne ljenčine' koje nemaju vremena ni za mir ni za molitvu. 'Praznina' se također pripisuje mladima koji se sve više zatvaraju u vlastite svjetove koji potiču anksioznost i depresiju. Bludnost je sveprisutna budući da se danas sve erotizira u kontekstu suvremene ponude i potražnje te tako tijelo lišavamo njegove biti i banaliziramo ga. Pomanjkanje srama i površnost veliki su grijesi suvremenoga čovjeka, a ljudi su ustvari gladni osjećaja, pažnje i ljubavi. Neumjerenost u jelu i piću pravda se prirodnom i biološkom potrebom čovjeka, a danas se ide iz krajnosti u krajnost, te se 'živi da bi se jelo, a ne jede da bi se živjelo'. Izraz 'blagovanje', koji je nekad označavao priliku za zajedništvo, suvremenoj je generaciji postao posve nepoznat. Škrtost se očituje u želji za posjedovanjem, a sveopća se kriza osjeti u gladi za novcem. Moderni čovjek akumulira materijalne stvari umjesto duhovne.

Mi ljudi smo, bez Gospodina u svojim životima jednostavno preslabi za kušnje zloga. Jer on je duh a mi smo tijela u kojima počiva duhovni dio. I bez duhovne pomoći jednostavno smo preslabi. Jednostavno, moramo se boriti protiv grijeha. Ne bježati od njega, okretati glavu od njega, žmiriti pred njim. Ne, već nam je boriti se stalno i svakodnevno.

Uz pozdrav i svako dobro od Gospodina,

Da biste komentirali, prijavite se.