Spomen na Ivana Pavla II. - Jedino ljubav može hodati svakim dijelom odjela dječje onkologije

"Na odjelu dječje onkologije i hematologije mnoga pitanja svaki dan stavljaju novi upitnik pred mene. Dvije su slike na ormariću pored malene ćelave glave stajale mjesecima. Ponekad bi prije sna poslije molitve, u mraku potiho razgovarale o tome koliko je blaženi papa Ivan Pavao II. ili Lolek kako smo ga radije zvale bio posebno blizak onima koji pate", poručila je Ana Galović, drugonagrađena u natječaju "Laudato.hr vas vodi u Rim na kanonizaciju".
Autor: Ana Galović/Laudato Photo: Ana Galović/Laudato četvrtak, 20. ožujka 2014. u 17:30

Donosimo u cijelosti svjedočanstvo Ane Galović:

Malo je ljudi koje nikada fizički ne sretnemo, a u našim životima ostave velik trag. Razmišljajući o trenucima vlastitog života koji te najviše oblikuju čini se da je prisutnost takvih osoba nemjerljiva. Ljudi kojima se nikada nismo nadali, a koji su do nas stigli s nekog puta na koji smo sa zadrškom pogledavali. Obično na neki potpuno neshvatljiv način dotaknuli su onu najtanju žicu ljudskosti koju nosimo, koja nam je udahnuta.

Nikada nisam upoznala Isusa iz Nazareta osobno, nikada ga fizički vidjela, stisnula mu ruku, prozborila riječ, zaželjela mu dobar dan, a on je opet toliko nebrojeno puta sjedio sa mnom otkrivajući dijelove sebe, svojeg srca u trenucima molitve. U nama koji osjećamo da mu pripadamo, da smo potpuno njegovi u srcu s tim nikad viđenim Neznancem satima smo dijelili svoje boli, tuge, veselje i radosti. Nebrojeno puta On je hodao s nama po gradu, pio kavu s prijateljem koji nas je tješio, stisnuo nam ruku u tramvaju kada smo se nakon teškog radnog dana po kiši vraćali kući svojoj obitelji, pokrivao našu djecu prije počinka. On je bio toliko puta prisutan kada smo lijegali i budili se s molitvom na usnama. Neobično je tajanstveno biti oblikovan tuđom blizinom, onog koga fizički nisi sreo.

Na odjelu dječje onkologije i hematologije mnoga pitanja svaki dan stavljaju novi upitnik pred mene. Mnoga od tih pitanja nikada ne dobiju odgovor kojeg bi ljudsko srce razumjelo, prihvatilo, kojeg bi voljelo. U ljudskoj slabosti i čežnji trebalo je odvaliti kamen sa srca i priznati si kako moj Neznanac hoda sa mnom tim hodnikom dječje onkologije bez obzira na pitanja i odgovore, na čuda i tuge kojima sam svjedok. U sobama sa staklenim prozorima oblijepljenim dječjim crtežima, uz zvuk aparata, škripanje stalka za infuziju pomicanje kolica, poneki žamor televizora, dječjeg smijeha i ljudskog komešanja, sa mnom uvijek sjedi taj moj Neznanac. Moj Gospodin. Trebalo je sati, dana, mjeseci i godina poniznosti dopustiti vidjeti ga među malenima, među onima koji se bore za svoj život, njihovim roditeljima koji danonoćno nad njima strepe. Ipak, On je tu. U umornim očima, ispijenim od kemoterapija, a kad se one unatoč boli koja je svakodnevna - veselo nasmiju. Pored jednog noćnog ormarića, stajala je slika dva neznanca. Jedna mog Gospodina, a druga onog koji ga je opisao jednom rečenicom. „Ljubav mi je sve objasnila, ljubav je sve riješila.“ Dvije su slike na ormariću pored malene ćelave glave stajale mjesecima. Ponekad bi prije sna poslije molitve, u mraku potiho razgovarale o tome koliko je blaženi papa Ivan Pavao II. ili Lolek kako smo ga radije zvale bio posebno blizak onima koji pate. Njegova blizina davala je nadu kako i u tišini možeš suosjećati s potrebnima, možeš to učiniti, iako fizički nisu blizu onog koji pati. Koliko jedna prava riječ može podići kada više nemaš snage popiti gutljaj vode iz čaše, koliki je blagoslov šutjeti pored onog koji te nadilazi. Lampa se na noćnom ormariću gasila kada bi slike stavile u policu na spavanje – do sljedeće večeri. Sve dok jednu večer nismo u sobi ostali sami. Moj Gospodin, slika blaženog pape Ivana Pavla II. i ja. Moja je ćelava glavica sklopila svoje umorne oči i zaspala u krilu našeg Gospodina. Slika u ruci i pogled na prazan krevet sjetila me kako je i sam papa kao dijete iskusio gubitak voljenih osoba, članova obitelji. Koji smisao dati patnji u životu, kamo je smjestiti i kako živjeti s njom? Iz svoje boli i vjere u Gospodina papa je nama svjedočio Ljubav u koju je toliko vjerovao. Kada znaš da je netko osjetio približno bol koju osjećaš sam, lakše ti je vjerovati, lakše je približiti se. A znao je da Gospodin poznaje naše boli. Dvije godine kasnije papa je prešao u krilo Očevo, ostavljajući na meni poseban trag i vjeru da samo ljubav i jedino ljubav poznaje i može hodati svakim dijelom odjela dječje onkologije i mog života. Podsjetio me na to nedavno i jedan tugujući otac koji je rekao: „Kada vidim svog sina na svim onim aparatima, cjevčicama iglama i kada uđem u crkvu i vidim Isusa na križu, vidim Raspetog. On je tu.“ I sve hrabre majke koje godinama u tišini nose bol zbog gubitka svojeg djeteta. Ono što je blaženi papa pokazivao, koliko je bio sav Marijin. I koliko svaka hrabra majka nije sama u svoj majčinskoj boli.

Blaženi Ivan Pavao II. svojim životom, svojom vjerom približio mi je Gospodina kako više nikada ne bih hodala sama hodnikom dječje hematologije i onkologije. Vjerujem u to svaki put kada stavim masku na lice, najlone na cipele i prođem kroz vrata odjela.
Hvala ti, Sveti Oče!
 

Da biste komentirali, prijavite se.