Učitelju, gdje stanuješ?

Čuli su ga gdje govori, a On je „govorio kao što nitko nikad govorio nije“.
Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim.
Pošli su za njim.
Nisu znali kuda,  ni kamo, dokle?
 
„Učitelju, gdje stanuješ?“, zapitaše, povikaše.
Vjerovali su da On zna i da je od neba.
Ugledaše mu lice.
U pogledu Put i vrata do srca.
 
„Lisice imaju jazbine,
ptice gnijezda,
a ja ni gdje bi glavu naslonio“,
odgovori.
 
Znali su, sve je Njegovo:
zemlja i široko nebo
vrijeme i vječnost.
Ostadoše do zore.
 
U ime njegovo započe dan.
I nas zove svakodnevno!
„Dođite i vidite!“
 
Od njegova glasa zadrhti srce,
onom tko sluša radost, vječnost raste i
bit će gost u kući od sutra,
graditelj neba na zemlji.
 
I danas, kao nekad, na oltarima kruh i vino.
Blagoslovi pa im dade.
„Uzmite!“, reče, „ovo je Tijelo moje - za vas!“
 
I mene si pozvao da u Tvoje ime priredim gozbu.
„Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će vječno!“
Kako i ne bi, držeći Riječ života Duhom tvojim disao?
Kako i ne bi životom Tvojim, novu povijest pisao?
 
Trebali bi biti kvasac za novo tijesto i svjetlo u mraku.
I tako: slušali su ga kao majku, oca kad zove.
 
U Njegovu glasu srca i neba.
I što nam još treba?
Susret s njime i danas i sutra,
u vjekove i križ kao znamen.
 
Amen!