"Djeca su radost, ne bojte se života!"

Donosimo  intervju s Ružicom Vukašinović, jedinom Hrvaticom majkom 16-ero djece. Razgovor je priredio Dražen Bušić na portalu Dnevno.hr.

Obitelj Vukašinović iz Velike upoznao sam prošle godine kada su za Majčin dan sudjelovali u programu koji je u pavlinskom samostanu Svetice (pored Ozlja), organizirala Udruga Betlehem. Josip – otac obitelji predvodio je tamburaški sastav u kojemu uz njega svira njihovih petero djece. Izvodili su poznate duhovne šansone a nakon svake bi tata Josip uzimao riječ. Bila je to izvrsna kombinacija svjedočenja, propovijedanja i stand up komedije. Prisutni su mogli slušati o brojnim zgodama iz njihova života na šaljiv način i nasmijati se do suza. Na kraju koncerta majka Ružica se pridružila obitelji na „bini“ osobnim svjedočenjem, uglavnom, o tome kako su se odlučili na veći broj djece, te hrabreći prisutne majke da se ne boje prihvaćanja života. Potom je p. Marko Glogović predložio da se svi zajedno pomolimo za one majke koje žele uskoro imati dijete i zamolio ih da ustanu. Ustala je i Ružica i izazvala, dakako, smijeh ali i divljenje. Tada je imala 48 godina i već bila majka 16-ero djece. Odlučio sam tada kako ću jednom s tom ženom napraviti intervju. I kako kaže u Knjizi Propovjednikovoj: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“, pa sam čekao na Njegov „mig“ (i dočekao), a ON zna zašto je to vrijeme upravo sada. Uživajte…

Ružice, „uhvatio“ sam vas po povratku iz Krka gdje ste imali koncert poput onoga u Sveticama kada smo se upoznali. Kao je bilo na Krku, ako se ne varam, koncert je trajao sat vremena duže od predviđenoga?

-Uhvatili ste me u pravo vrijeme. Još uvijek sam mislima na Krku. Kad nas neko pozove da dođemo u župu svirati i svjedočiti, mi idemo. Dakle, svirali smo na dvije mise u katedrali a poslije podne je bio susret izvan grada u prekrasnoj prirodi. Bio je prisutan veliki broj obitelji, katedralni župnik Avelika te krčki biskup Valter Župan. Biskup je unatoč brojnim obavezama i umoru odvojio vrijeme da nas dođe vidjeti i čuti. Ohrabrio nas je da nastavimo ići po župama i da govorimo našemu narodu da se ne boji života. Župnik je između svake pjesme postavljao pitanja, a budući da smo na svako htjeli opširno odgovoriti to je trajalo skoro sat duže od predviđenog. 

Recite nam nešto o vašem sastavu? Od kada djelujete i gdje ste do sada održali koncerte?

-Naš sastav je prvi puta zasvirao u našoj župi prije šest godina na misi i krštenju našeg petnaestog djeteta. Drugi naš nastup je bio godinu dana nakon toga kad smo 2009.  na Dan života krstili naše  šesnaesto dijete Emanuela. Zatim smo svirali u Ciboni 2010. za Božić, pa u Osijeku za Dan života 2011. Uslijedili su brojni gradovi: Zagreb, Osijek, Vukovar, Slavonski Brod, Vinkovci, Našice, Županja, Bjelovar, Sisak, Varaždin, Nova Gradiška, Đakovo, Požega, Koprivnica i mnoga manja mjesta. Prošle godine smo krenuli i izvan domovine. U sedmom mjesecu smo bili u Rumi, Zemunu, Međugorju na Festivalu mladih, a nakon toga smo išli u Austriju.  

Ali to nisu samo koncerti, vi zapravo uz glazbu i svjedočite vjeru u Boga i ohrabrujete mlade obitelji da se ne boje života. Kako to ljudi primaju?

-Da, naši nastupi nisu samo sviranje nego i svjedočenje života u vjeri. Hrabrimo majke neka se ne boje života. Mnogi su nam rekli da smo ih potakli na razmišljanje. 

Krenimo na glavnu temu. Kako ste se odlučili na tako veliki broj djece?

-Ne smatram to velikim brojem. Kad sam čitala životopis Katarine Sijenske koja je dvadeset i četvrto dijete u svojih roditelja onda ovo uopće ne smatram velikim brojem. Da je njezina majka rekla životu - ne, ne bi bilo ove naučiteljice Crkve. Mene je jedna rečenica iz knjige o sv. Katarini posebno zadivila: “Svake godine je majka Lapa obradovala svoga muža jednim ili s dvoje djece“. Nažalost, imala sam prilike čuti od mnogih majki kad su doznale da su trudne da su cijelo vrijeme plakale, ne vjerujući kako se to moglo dogoditi. Ja ima kažem, nemojte plakati,  trebale bi biti radosne a ne žalosne, pa zar na vjenčanju ne stavljamo svi svoju desnu ruku na križ i na svećenikovo pitanje: “Da li ćete primati od Boga djecu“ svi obećamo da hoćemo? Bogu smo lagali ako to obećanje nismo ispunili.

Možete li vi i vaš suprug potvrditi da je Billingsova metoda planiranja začeća pouzdana?

-Tvrdim iz vlastitog iskustva da je pouzdana. Budući da sam bila upoznata s Billingsovom metodom, znala sam kad se može začeti novi život. Uvijek je moj suprug bio s time upoznat i svako naše dijete bilo je željeno. Moram priznati da on nije mislio imati toliko djece. Mislio je kao mnogi, dvoje djece, to je dosta. Dakle, trebalo mu je vjere, poznavanje Svetog  Pisma i da doživi preokret života. Zato, razumijem mnoge žene kad mi kažu: “Ja bih, ali muž neće“. Dakle, majke koje želite dijete a muž neće, molite se za svoga muža da počne čitati Sv. Pismo i da mu Bog preko njega progovori, kao što je mom mužu progovorio.

Većini ljudi je teško zamisliti kako funkcionira tako velika obitelj. Možete li nam to ukratko opisati?

-U kući je uvijek živo i veselo, nemamo potrebe za gledanjem televizije kad imamo dokumentarnu televiziju svakoga dana od jutra do večeri. Vrijeme brzo prolazi, ovih 30 godina koliko sam s malom djecom prošlo je kao san. Sve sam bliže cilju a taj cilj je vječna domovina za koju se pripremam već sada.  Posla u kući ima dosta, za svakoga ponešto. Treba presvući osamnaest kreveta, pripremiti tolike obroke, tri perilice rublja i sušilice imaju svakodnevno što raditi. Velika je pomoć i perilica suđa.

Zasigurno je bilo teških trenutaka. Što vam je bilo najteže, neprospavane noći, mijenjanje tisuća pelena, pripremanje hrane, voženje djece liječniku?

-Naravno da je bilo teških trenutaka, ali uz Božju  pomoć uvijek su se  prebrodili. Neprospavane noći baš i ne pamtim kao muku. Smatram da je to posve normalo dok je beba tek rođena. U početku, mjesec ili dva se budi češće, pa podojiš dijete nekoliko puta tako tiho da suprug i ne primijeti. Majka jednim uhom spava a jednim sluša. Kad sam ja rađala stariju djecu onda još nije bilo modernih pelena, samo platnene. Znala sam imati po tri pelenaša istovremeno, jer sam rađala svake godine. Uživala sam dok sam vješala pelene na štrik, znalo se dogoditi da ih nisam niti stigla složiti a već su mi trebale. Često su ih (malo) starija djeca slagala. A bolesti? Dragi Bog zna da ja i suprug nemamo vremena za vozanje djece k liječniku pa nam nije dao taj križ.

Prošli ste i kroz jedno iznimno teško razdoblje. Izgorjela vam je kuća. Što je bilo nakon toga, kako ste se snašli?

-2000. godine smo imali totalni požar. Izgorjele su sve dvorišne zgrade, automobil i kuća. Preko noći smo ostali na ulici s dvanaestero malodobne djece. To se dogodilo u pola 2 u noći. U to vrijeme su već svi zaspali osim majke (mene). Ja sam dojila šestomjesečnu bebu. Prvo me je uhvatila panika. Kad sam sve budila, brojala sam djecu a jedno mi je stalno nedostajalo. Od šoka sam zaboravila da je jedno dijete otišlo kod prijateljice na nekoliko dana. To su mi bili najteži trenutci u životu i ne volim baš previše o tome razmišljati. I ovim putem se zahvaljujem svima koji su nam taj čas pritekli u pomoć. To su naši dobročinitelji za koje ćemo cijeli život moliti da im Bog stostruko uzvrati. Bog je sve to vodio preko dobrih ljudi tako da smo za Božić te iste godine bili u velikoj novoj kući bez ikakvih dugova. Hvala Isusu za sve.

Recite nam nešto o svojoj obitelji? Predstavite svoje bisere.

-Naša obitelj se sastoji od 11 dječaka i 5 djevojčica. To su: Branko, Željko, Karolina, Jakov, Marija, Mihael, Ivan, Petar, Katarina, Ana, Luka, Marko, Matej, Marta, Samuel i Emanuel. Prije 2 godine najstariji Branko se oženio tako da sad imamo snahu Maju i prvo unuče, šestomjesečnog Emanuela. Moj suprug se zove Josip. Od mene je stariji deset godina. Kad ja nekad kažem da me nešto boli on kaže: „Što ćeš kad budeš mojih godina?“ Jednostavno,  ne razmišljam da je on toliko godina stariji. Dobro on i izdrži cijeli dan na nogama a još kao mladić je bio operiran na oba koljena. Sada mu struže kost o kost a to zna biti veoma bolno. Sve je dobro dok može hodati.

Kako molite kao obitelj?

-Kao obitelj molimo krunicu u 15h Milosrdnom Isusu a navečer tko želi ponovo se nađemo na molitvi. Ja kao majka ne smijem niti pomisliti krenuti u novi dan bez molitve a i cijeli moj dan je molitva. Što god činim  nastojim misliti na Boga jer mi u Bogu živimo mičemo se i jesmo.

Vaša obitelj je veliki blagoslov za naš narod, usudio bih se reći i financijski. Jednoga dana će se iz plaća vaše djece odvajati razlika od neta do bruta za umirovljenike koji su imali jedno ili niti jedno dijete. Čini li vam se da je naša država svjesna toga i da li vam se već sada na neki način odužuje za to?

-Jednom je moja prijateljica rekla nekoj baki umirovljenici kako smo dobili 16. dijete. Prijateljica je mislila kako će to za nju biti radosna vijest, međutim, baka je srdito odgovorila: “Zato su naše mirovine  male“. Evo vidite kako razmišljaju neke osobe koje očito nisu ljubile život. Naša država je obećavala da će majke koje rode četvero djece dobiti status majke odgajateljice. Kad nije mogla majkama sa četvero priznati, da je bar priznala onima koje rode 10 i više, jer ne bi to previše koštalo, takvih majki nema puno. Mi ne tražimo nikakvu pomoć niti primamo „socijalku“, ukupno dobivamo samo dječji doplatak 3600 kn. 

Može li se od obitelji Vukašinović očekivati koje duhovno zvanje? Statistički gledano, to je i više nego moguće, no, to su ipak duhovne stvari. Pokazuje li netko od vaše djece takve afinitete?

-Na pitanje, može li se od naše obitelji očekivati koje duhovno zvanje ne mogu odgovoriti. Znam da je svako zvanje od nekoga izmoljeno. Moja majka ima 88 godina i velika je moliteljica. Ona ima 27 unučadi i nas četvero djece koji smo u braku. Ona ovako kaže Isusu: “Dragi Isuse kod mene imaš cijeli rasadnik mladosti, molim te pozovi nekoga da ti služi“, ja kažem: “Bože usliši njenu molitvu“. Ne gubim nadu, vjerujem da je Bogu sve moguće.  

Još uvijek se živo sjećam našeg prvog susreta, bilo je to kod p. Marka prošle godine. Kad je pozvao majke koje žele imati uskoro dijete da se za njih pomolimo, i vi ste ustali. Niste se šalili, zar ne?

-Kad je pater Marko pozvao na molitvu za majke koje žele imati dijete i ja sam ustala, nisam se šalila, baš sam izgubila bebu prije tog susreta. Uvijek sam za život i to ne tajim. Kako ću drugima govorit „za život“,  a biti protivnik života. Na svakom našem susretu u župi kažem: “Svaka majka koja može rađati, neka rađa. Neće joj biti žao.“ 

Tada ste ohrabrili mlade obitelji da se ne boje život. Za kraj ću vas zamoliti da to ponovite…

-Uvijek kažem, svaka majka koja može rađati, neka rađa i neće joj biti žao. Meni su sva djeca radost a zadnje sam potpuno zdravo rodila u 45. godini. Pozdrav od obitelji Vukašinović :) Bog vas blagoslovio!