"Bog piše i po grbavim crtama"

"Bog piše i po grbavim crtama"

U crkvi je bio mračak, časna sestra koja je tada bila na župi bila je i meni i sestri krsna kuma, u ruci sam držao poveliku bijelu svijeću, sam sam si izabrao krsno ime.

cesta.jpg
Autor
www.duhos.org
Fotograf
timo-aim.com
Objavljeno:
 
10.10.2013 12:57

Veliki je broj nas barem jednom u životu čuo onu izreku koja kaže kako Bog i po grbavim crtama piše. I ja sam je čuo mnogo puta no u nju ne bi povjerovao da Bog nije ušao u moj život i u mom životu upravo po grbavim crtama počeo pisati. Moja životna priča započinje godine 1987. kad sam se rodio po Božjem naumu u obitelji koja s dragim Bogom nije imala nikakve veze. Obitelj je bila velika, u njezinom je životu bilo i radosti i žalosti, i razočaranja i nadanja, i bogatstva i oskudjevanja i prilika i neprilika, ali Boga u njoj nije bilo. Rođen sam kao drugo dijete u obitelji, imao sam normalno djetinstvo, roditeljsku pažnju i naklonost, normalno školovanje, djetinje igre i djetinje ljubavi, no nešto je u svemu tome nedostajalo. Do svoje jedanaeste godine živio sam u Bosni i Hercegovini, u okolini gdje su me okruživali muslimani, i neke posebne prilike da se sa svećenikom ili crkvom sretnem nisam imao. Po završetku četvrtog razreda, kad je počinjao ljetni raspust moji su me roditelji poslali u Hrvatsku kod bake, koja se nastanila u jednom slavonskom selu bježeći iz Vojvodine.

Mislio sam da ću se po završetku ljetnog ferija vratiti roditeljima, ali se to nije dogodilo. Nekako pred završetak ferija u bakino je dvorište ušao kamion natovaren namještajem iz našeg obiteljskog stana i mojim roditeljima s kojima su bili moja starija sestra i dva mlađa brata. Tada započinje i moja avantura s mojim Bogom. U Hrvatskoj nastavljam osnovno školovanje, susrećem se po prvi put s vjeronaukom, svećenikom i časnom sestrom, s misom, ali još uvijek nisam bio svjestan svega što će se događati. Jednog me je dana svećenik u župi gdje sam se nastanio priupitao jesam li kršten, no na to mu pitanje nisam znao odgovoriti. Slegnuo sam ramenima. Bilo je to za mene ponižavajuće i teško iskustvo jer sam mislio kako sam i u svećenikovim očima i u očima svojih prijatelja ispao glup samo zato što ne znam tako važnu informaciju. Po dolasku doma pitao sam roditelje jesam li kršten, no oni su mi zauzeti zidanjem gospodarskih zgrada i uređivanjem ruševne kuće u koju smo doselili, samo rekli neka ne pričam gluposti. Premda mi to nisu izravno rekli, zaključio sam da nisam kršten. Za nekog jedanaestogodišnjaka to i ne bi trebala biti informacija od životne važnosti, ali je tog trenutka za mene to bilo najvažnije pitanje.

U mjesecu svibnju u župi je bila prva pričest na koju su išli učenici trećih razreda. Pitao sam župnika mogu li i ja s njima na pričest, a on mi je odgovorio da se prvo moram krstiti. Za taj mi čin nije trebalo dugo. Za vrijeme jednog svibanjskog dana mimo znanja svojih roditelja, pokupio sam svoju sestru i snjom pošao u crkvu. Svatko je od nas imao u ruci vrećicu s malo boljom robom, jer na krštenje se ne ide svakako obučen, razmišljao sam. Vrećicu s robom krišom smo da roditelji ne vide izbacili kroz prozor, tako da roditelji nisu znali kamo zapravo idemo. Mislili su da idemo na seosko igralište kako smo im i rekli, no mi to nismo učinili. Pred nama je bio put dugačak 6 kilometara. Zbog želje da se krstim duljinu puta nisam ni osjetio. Pred sam ulazak u mjestu gdje je župna crkva ja i seka izvadili smo “svečaniju“ robu iz vrećica, navukli je na sebe i gotovo pobjedonosno stupili pred župnika s molbom da nas krsti. Sa župnikom sam jednom razgovarao o krštenju i kad nas je vidio prvo je negodovao, a onda nas je ipak pristao krstiti, premda ga je bilo strah reakcije mojih roditelja. Krstio sam se u predvečerje jednog svibanjskog dana.

U crkvi je bio mračak, časna sestra koja je tada bila na župi bila je i meni i sestri krsna kuma, u ruci sam držao poveliku bijelu svijeću, sam sam si izabrao krsno ime. Dok me župnik polijevao vodom po glavi mislio sam da se nebo otvara, i premda se to nije dogodilo, ipak sam bio sretan, jer sam znao da ću sutra moći primiti prvu svetu pričest. Vrativši se doma nisam mogao šutjeti pred roditeljima, reakao sam im što smo učinili. Njihova je reakcija bila burna, vikali su, pitali su nas jesmo li normalni, ali hvala Bogu batina nije bilo. Kad sam im rekao da je sutra prva sveta pričest samo su se okrenuli i rekli da ih za to nije briga. Za divno čudo nisam ostao ni tužan ni potišten. Seka je malo negodovala oko toga trebamo li se sutra pričestiti, no brzo sam je uvjerio da razloga za zabrinutost nema. Osvanula je nedjelja. Opet je valjalo pješačiti 6 kilometera no nije mi bilo teško.

Stao sam u kolonu prvopričesnika. Ja i sestra bili smo zadnji i to mi je bilo smiješno jer smo od svih prvopričesnika bili za glavu i pol viši. Po prvi sam se puta pričestio i moje osjećaje iz toga trenutka ne bih znao riječima opisati. Znam jedno: kad god me u životu pritisnu nedaće, rado se sjećam tog trenutka, pogledam slike s prve pričesti, vidim jednog radosnog, sretnog i nasmješenog jedanaestogodišnjaka i bude mi lakše. Sve se ovo događalo do petog razreda. Slijedom okolnosti i moj se život nekako uredio. Župnik je kod nas počeo dolaziti u obitelj, pogledi sa strane mojih roditelja s obzirom na vjeru počeli su se mijenjati do te mjere da su dali krstiti i dva mlađa brata, majka je počela odlaziti u crkvu. Sve bliži kraj osmog razreda prisiljavao me da razmišljam kamo dalje, koju školu upisati, gdje se ostvariti kao čovjek, Razmišljao sam o trogodišnjoj srednjoj školi, želio sam postati kuhar, no Bog je ponovno pomrsio moje planove. Na zadnjem sastanku pred svetu krizmu župnik se okrenuo prema mom kolegi iz razreda i krizmanicima rekao da je on budući svećenik.

Nisam se iznenadio, radovao sam se, jer je uistinu bio dobrog i pobožnog vladanja. Razmišljao sam kako će njegovi biti sretni zbog toga, no u mom me razmišljanju netko prekinuo pitanjem: A što je s tobom ti nećeš u sjemenište? Imao sam osjećaj da me netko udario po glavi nekom toljagom, nisam se mogao vidjeti, ali su mi kasnije rekli da sam bio crven kao rak. Bilo je to pitanje časne sestre. Nisam joj ništa odgovorio, no sada kad razmišljam o tome silno bih želio znati po čemu je to ona zaključila da se u meni doista javljala želja da odem u sjemenište. O tome nikad nisam nikome govorio, šutio sam kao riba, jer bilo je to moje skriveno maštanje za kojeg sam bio uvjeren da je samo moje ni da na njega nitko drugi nema pravo.

Zaista nakon osmog razreda pošao sam u sjemenište u Zagrebu. Život u sjemeništu nije bio odveć težak, kući se išlo jedanput mjesečno, no škola je bila problem. Pohađao sam klasičnu gimnaziju i u prvom sam razredu imao velikih poteškoća sa učenjem, a imao sam i iskustvo popravka. Prvi sam razred prošao sa trojkom, ali sam kasnije radom, molitvom i učenjem za koje sam odvajao i do šest sati dnevno dogurao do odličnog uspjeha. Sada kad se sjetim tih trenutaka provedenih u sjemeništu i ljudi s kojima sam tamo boravio, zaključim da mi je bilo prelijepo i da bih se ponovno vratio. Moji roditelji nisu bili zadovoljni s tim što sam tako daleko dogurao, za mene su oni imali svoje planove, no njih je Bog prekrižio i kao dobar arhitekt pred njih stavio daleko bolje rješenje. Sjećam se da mi je otac jednom rekao: Sve što ti bude trebalo imat ćeš, no da se mene pita, ti ne bi bio tu gdje jesi. I zaključujem da je uistinu dobro što se moje roditelji nije pitalo baš za sve.

Četiri su lijepe sjemenišne godine brzo prošle. Prošla je i matura u najboljem redu, no poslije toga opet je trebalo odlučivati. Priznajem bio sam umoran i razmišljao sam o tome da godinu dana uzmem pauzu za razmišljanje o tome želim li doista postati bogoslov ili ću radije upisati neki drugi fakultet. S vremenom je prevagnula želja da konačno pođem putem svećeništva. Postao sam bogoslov. Tijekom pet godina studija i stvari u obitelji su se promjenile. Shvatli su roditelji da se bez Boga ipak ne može. Počeli su redovito odlaziti u crkvu. Radovalo me to, no postojala je još jedna moja neispunjena želja. Silno sam želio da mi se roditelji vjenčaju u crkvi. Oni su se tome opirali, no ipak su pristali. Vjenčao sam ih sam kao zaređeni svećenik i u tom sam trenutku postao svjestan da molitva za obraćenje drugih ima smisla tek onda kad vjerujemo u ono što želimo da se dogodi.

I nakon svega ovoga, spreman sam ponovno reći kako Bog uistinu i po grbavim crtama ravno piše. Analizirajući svoj život, slagajući komadiće života u jednu cjelini vidio sam da je Bog bio u svemu prisutan i da samo njemu trebam zahvaljivati za sve što u životu imam.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: