Božja slava i mir među ljudima

U ovoj krizi, ili „krizama“, bile one stvarne ili umišljene, mnogo je onih koji su doslovno gladni. Ono međutim za čime skoro pa svi doslovno žeđamo je – mir. Svaki nas novi dan uvijek ponovo izjeda žurbom, stresom, gomilom posla kojeg treba obaviti, vrtoglavom brzinom i nemirom. Kako doći do tog toliko žuđenog i toliko potrebnog mira, kako ga se „nasititi“?

Mir i radost zajedništva

Mir je prije svega odnos, život u zajedništvu s drugima i s Drugim, tj. s Bogom. „Mir“ koji nas zatvara pred drugima ne zaslužuje ime mira. Povlačenje „u svoj svijet“, daleko od drugih, daleko „od svega“ – kako znademo reći i poželjeti – ne donosi mir koji bi utažio našu žeđ za mirom. Mir je prije svega odnos, život u zajedništvu s drugima, s Drugim, tj. s Bogom. Značenje korijena latinskog pojma pax, mir, naznačuje: povezati, ujediniti, učvrstiti jedno za drugo. I sam jezik nam dakle pokazuje da je za mir potrebno zajedništvo i sklad. Svatko od nas ima to iskustvo, zna koliko je bolno posvađati se s nekim i koliko svađa uznemiruje duh, a nasuprot tome sjećamo se kako su lijepi trenutci kad se ostvare sloga i jednodušje s bližnjima, pa makar to bilo i u običnoj sportskoj igri. Onoga u čemu svi pričaju, dijaloga, komunikacije, imamo dovoljno, i previše; potrebno nam je zajedništvo, latinski communio. Mir je odnos, i to odnos povjerenja i istinskog zajedništva. Gdje toga nema, nema niti pravoga mira, a niti prave radosti. Radost nastaje samo ondje gdje postoji iskrenost odnosa. Nije moguće povući se „u svoj svijet“, jer ne postoji svijet koji bi bio samo moj, ili samo nečiji. Svijet je zajedništvo, red stvorenja (sve-mir), sklad među stvorenjima. Spoznaja istinskoga mira iziskuje novo vrednovanje svijeta – mir se pokazuje kao sklad sa Stvoriteljem i stvorenjem, tj. ljudima, stvarima i stvarnostima. Nije slučajno da je mir imenica koja nema množine, jer istinski je mir samo jedan, onaj koji dolazi od Boga, koji je jedan. Svi nemiri dolaze iz negacije ovoga izvornoga Mira.

... a na zemlji mir

Mir se dakle ne živi apstraktno, samo za sebe, već potpuno konkretno, životno, u obitelji, u zajednici Crkve, u društvu. Tako je i mir Božića, koji je tako drag i poznat svakoj kršćanskoj duši, taj mir koji doživljavamo promatrajući štalicu u kojoj se nalazi Sveta Obitelj i u kojoj i oko koje su okupljeni pastiri, anđeli , vol, magarac i ovčice, dakle taj mir je dar svijetu ostvaren u jednoj konkretnoj, stvarnoj obitelji, u Svetoj obitelji. Taj mir se tako slatko živi za Božić i u našim obiteljima, a nema razloga da, ljubeći i slaveći Boga i ljubeći i svoje bližnje, tako ne živimo i cijelu godinu. Božja obnova zajedništva s čovjekom događa se kroz proglas mira: anđelu koji na betlehemskim poljima pastirima objavljuje da se u Gradu Davidovu rodio Spasitelj, kako zapisuje evanđelist Luka, „odjednom se pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ Božja slava i mir među ljudima, to je ono što može ugasiti našu žeđ, proglas su našeg spasenja, spasenja naših obitelji i naših zajednica.

Mir se ostvaruje konkretno, stvarno, kao Božji dar, u zajednici s Bogom i bližnjima, u nastojanju oko zajedničkog i dostojanstvenog slavljenja svete mise, u gajenju obiteljske molitve, u čuvanju od grijeha kojim bismo mogli povrijediti zajedništvo s Bogom i bližnjima, u redovitoj svetoj ispovijedi. Kako npr. jedan čovjek koji ostavi svoju ženu i djecu da bi živio s nekom drugom, te na tako grub način povrijedi zajedništvo s Bogom i bližnjima, kako takav čovjek može uopće očekivati da će naći mir? Ne treba se čuditi ako se onda, dok mu duša „luta pustim mjestima tražeći pokoja“, dok pokušava smiriti savjest koja ga grize i uznemirava, okrene piću ili nekom drugom poroku, sve dok tu savjest u sebi potpuno ne otupi te postane slomljena osoba, čovječja olupina, nesreća za sebe i za sve oko sebe? A ta odumrlost savjesti, kako kaže papa Benedikt, predstavlja težu bolest nego što je bolest duše koja je ipak sposobna primijetiti svoj grijeh. Tko više ne primjećuje da je zlo zlo, taj je dublje pao nego onaj tko primjećuje da je grešan, jer je udaljeniji od mogućnosti obraćenja. Ono što Zli upravo želi je da ljudi ne budu skupa s Bogom i s drugim ljudima, na sve moguće načine pokušava nas rastaviti od Boga i od ljudi i učiniti nas duboko i vječno nemirnim i nesretnim kao što je to on.

Graditi kršćansku kulturu mira

Kako dakle danas u ovom užurbanom „modernom“ svijetu okupiti obitelj, kako ujediniti naše zajednice, kako ujediniti grad? Pa gradeći mudro i hrabro kršćansku kulturu, eto i konkretno i vidljivo ne stavljajući televizor u središte kuće, već stol i križ oko kojih će se obitelj okupljati na objed, razgovor, slavlje i zajedničku molitvu, tako da taj stoli i taj križ budu stubovi na koji se, takorekoć, oslanja svakodnevni život naših obitelji. Isto tako i naši gradovi, kao nekad, trebali bi se okupljati oko naših crkava, oko njihovih zvonika, ti zvonici bi trebali biti vidljivi stubovi koji nose naše gradove – sjetimo se poznate slike našeg Rovinja. Zanimljivo je kako crkve odišu nekim neobjašnjivim mirom, reklo bi se nekom atmosferom sigurnosti koju pruža miran dom - kad čovjek prolazi pored njih, kad je u njima ili kad ih iz daljine gleda. Pa naravno kad u njima prebiva Mir svijeta, živi Isus Krist! zar bi moglo i biti nekako drugačije? A onda, sasvim je jasno da neprijatelji mira to ne mogu podnijeti, nastoje srušiti crkve, ta atmosfera mira je za njih nepodnošljiva. To se vidjelo sasvim jasno za vrijeme Domovinskog rata 90-tih. Već smo puno napravili ako uočimo kako je „duh ovoga svijeta“, umjesto nas, uredio naše domove, te počnemo razmišljati i tražiti kršćanska rješenja, kršćansku kulturu svakodnevice: stol u središte doma umjesto televizora, a crkve s lijepim zvonicima, takve crkve koje svojim oblikom neće isključiti i vertikalnu dimenziju života, onu prema gore, prema nebu.

 „Velika radost“ za naše obitelji i za „sav narod“

Obitelj, primajući od Boga zadaću da bude prva i životna stanica društva, živeći zajedništvo u ljubavi svojih članova, te slaveći Boga, kušajući istinski mir i radujući se životu, bit će istinski kvasac boljeg svijeta. Arsen Dedić pod stare dane pjeva o kući maloj kamenoj; gdje su sada one želje za velikim luksuznim vilama? - u duši ipak na kraju ostaje ono što je najvrjednije, ono što je u stvari jedino vrijedno. Ne treba se bojati biti miran, slaviti Boga, mirno živjeti i raditi. Ne trebamo se bojati primiti dar mira od Boga. U današnjem svijetu punom buke i rasutosti možemo opstati samo osluškujući i obrativši pažnju na Božiju riječ u objavi, u svijetu, u nama samima. Samo tako ćemo postati imuni na napade diabolosa, onoga koji rasipa, samo tako ćemo preživjeti sve oluje i potope. Kao rosa silazi milost Božija na svijet, na nas, tu je blaga, tiha, lijepa, djelotvorna, dok nam se duša otvara i upija svježinu „života u punini“.

Evanđelje se prevodi kao „Radosna vijest“. Ta Radosna vijest nije vijest nakon koje ljudi, čuvši je, nastavljaju zijevati, kao što se zna desiti u crkvi za vrijeme svete mise. Ne, to je Radosna vijest koja se može samo pokušati opisati usporedivši je s npr. viješću da se rodilo dijete, da se dobilo dva miliona na lotu, ili da je završen rat. Ali niti svi ti pokušaji opisa nisu niti približno dovoljni da opišu mjeru radosti koju donosi ta nova vijest, to Evanđelje, taj proglas uspostave Božjeg Kraljevstva, u kojem vlada Krist, On, Mir naš, naša Nada, naše Otkupljenje i naša Ljubav! Već sad, odmah ovog Božića, ja, moja obitelj, moj cijeli narod, možemo se opredijeliti za Božji mir, staviti se pod Njegovu i samo Njegovu zaštitu, uživati u blagodatima Njegovog Kraljevstva.  Voljeti Boga i ljude - to je bogatstvo, to je prostor gdje ne postoje siromaštvo i kriza. Prekrižiti se, biti u miru s Bogom i ljudima, graditi gradove poput Rovinja i Korčule gdje je zvonik crkve stub koji nosi grad.

Nek nam svima bude miran, radostan i blagoslovljen Božić u krugu naših obitelji i naše vjerničke zajednice!