Deseteročlana obitelj Kunjiko: Volimo svoj život

'Suprug i ja bismo najviše voljeli da naša djeca shvate kako životna radost i sreća ne ovise o nekim vanjskim faktorima.'
Autor: 24sata.hr/Laudato/M.P. Photo: Boris Scitar/PIXSELL subota, 10. kolovoza 2019. u 09:49

Mirjam Pustički Kunjko (47) koncertna je majstorica i violinistica. Uz sve to, supruga je i majka osmero djece. Do nedavno su živjeli svi skupa, a sada se troje djece odselilo.
 
- Ljudi mi često kažu: Joj, osmero, to je tako lijepo. I mi smo planirali više djece, ali... I onda se počnu gotovo ispričavati. Ne razumiju da mi nikoga ne osuđujemo niti prosuđujemo i svatko je sebi uredio život kako je najbolje znao i mogao i, u konačnici, kako je htio. Naša djeca su veliki blagoslov i sreća i život bez njih bio bi mi nezamisliv - započinje priču Mirjam koju donosi Željka Krmpotić za 24 sata.
 
Odrastala je obitelji s dvojicom braće i sestrom te su svi, kaže, glazbeno nadareni. U glazbenu školu su je roditelji upisali sa sedam godina jer su željeli da se, osim redovitom nastavom, bavi i drugim aktivnostima. Odlazili su i na koncerte, pa je stoga sanjala o harfi ili klaviru. No odabrali su violinu.
 
- Dobro sam se snašla jer se čovjek jednostavno zarazi glazbom. Glazba je postala dio mene, moja budućnost i moj kruh. Upisala sam Muzičku akademiju u Zagrebu, a tad sam upoznala i supruga. Zapravo, znali smo se od ranije iz viđenja, a formalno smo se upoznali u Zurichu, gdje smo oboje radili kao studenti - prisjeća se ona.
 
Drago (54) studirao je strojarstvo. Isprva sretna što u inozemstvu ipak ima nekoga iz domovine s kim može razgovarati, počela se s njim češće družiti. A onda se rodila ljubav.
 
- Na zadnjoj godini studija rodila sam Margaretu, najstariju kćer. Ona sad ima 27 godina. Nismo zapravo planirali obitelj. Najlakše se zaljubiti, no tu ljubav treba održavati na dnevnoj bazi. Treba svaki dan komunicirati i svakodnevno iskazivati ljubav. Drago i ja si svakog dana pokazujemo ljubav i tako to funkcionira. U braku smo 30 godina - nastavila je Mirjam dodajući kako su nakon Margarete uslijedila druga djeca.
 
Rodio se Jakov (26), pa Marija Lucija (24).
 
- Živjeli smo kod suprugovih roditelja i snalazili se kako smo mogli. Dok smo studirali bilo je dana kad smo imali doslovno 20 kuna u džepu i kćeri smo mogli kupiti samo bananu, no nikad nismo bili malodušni. Suprugu je tijekom studija preminuo otac koji se bavio vinogradarstvom, pa je Drago nastavio u tom smjeru. Ja sam nakon diplome upisala magisterij violine, a znalo je biti situacija da se njih troje igralo uz mene u istoj sobi dok sam ja bjesomučno vježbala. Naviknuli smo se na bliskost. Suprug i ja smo uvijek govorili kako želimo imati četvero djece, pa je bilo jasno da Marija Lucija neće biti zadnja - smije se ona dodajući kako je njezin najmlađi brat Branimir od nje mlađi deset godina i to iskustvo joj je bilo predivno.
 
Zato je i svojoj djeci željela osigurati mlađe dijete.
 
- Tako nam je pristigla Marta (14), pa da ne bude razmažena uskoro je došao Bartol (12), pa Lovro (10), zatim Katarina (8) i u konačnici Jelena (6). Sve su mi trudnoće bile uredne i bez problema, a porodi lagani. Nikad nisam imala tegoba, a u rodilištu bih se zadržala maksimalno pola sata. Frka je s prvim djetetom, a poslije već znate kako to ide, nastavila je Mirjam opisujući svoju svakodnevicu.
 
Ljubav prema djeci i rađanje sastavni su dio života, pa oko toga nikad nije stvarala veliku famu. Oko djece joj pomaže suprug, a što se tiče vođenja kućanstva, uskaču svi, kako tko stigne.
 
- Margareta se udala još prije šest godina, Jakov živi i radi u Osijeku, a Marija Lucija živi sama. Jako sam ponosna na njihova dostignuća. Margareta je profesorica violine i svira za filharmoniju, Jakov je profesor violončela, a Marija Lucija je profesorica klavira. Nikome od njih nije bilo lagano zbog mene i mojeg profesionalnog angažmana. Uvijek im je nad glavom visilo pitanje: 'A vi ste njezina djeca', i onda su se morali truditi dvostruko više kako bi ispunili ta očekivanja i standarde. I ostalu djecu sam upisala u glazbenu školu, pa tako Marta svira violinu, Bartol rog, Lovro trombon, Katarina klavir, a Jelena je još premalena. Ona će vjerojatno birati svoj instrument kad krene u školu - objasnila je Mirjam dodajući kako su djeca uglavnom sama birala što će svirati.
 
Žao joj je jedino, priznaje, što ne može svima omogućiti sudjelovanje na svim natjecanjima i glazbenim edukacijama na koje bi željeli ići, nego se bira ono što je najvažnije i najhitnije.
 
- Moj dan započinje oko šest ujutro. Obično još tijekom jutra skuham ručak. Živimo 30 kilometara od Zagreba i uzgajamo svoje voće i povrće pa to ne kupujemo, kao ni meso. Uvijek kuham za najmanje osam ljudi, jer suprugova mama živi sa nama, Marija Lucija navrati na ručak, a uvijek nešto i mora ostati. U osam idem s najmlađom u vrtić, pa odlazim na posao. Suprug i ja četiri do pet puta na tjedan ostale klince vozimo po glazbenim školama, tako da nam je u tom dijelu dana nakon posla uglavnom jurnjava. Dolazim doma navečer iza 20 sati. Klince spremim na spavanje, a onda sviram i vježbam - opisuje ona. Znala je, kaže, ponekad svirati i do dva u noći, osobito ako je pripremala neki teži koncert.
 
Kao obitelj često idu na zajedničke izlete.
 
- Odemo i na more, imamo prijatelje kod kojih ljetujemo ili uzmemo neki apartman u najam. To je pravi podvig, skupiti svu djecu u naš stari Peugeot sa sedam sjedala koji je prešao više od 500.000 kilometara. Dobra strana je što smo svi naučili dijeliti sve. Mlađima ne pada teško naslijediti odjeću, kupuju se stvari koje nam stvarno trebaju. Okupljamo se kad imamo obiteljske svečanosti, pa evo, bliži se uskoro još jedna takva - kaže nam Mirjam.
 
Za sebe i neke osobne potrebe nema vremena, a stalna strka njezin je način života.
 
- Jako sam sretna jer imam predivnu, veliku obitelj i radim posao kojeg jako volim. U perspektivi suprug i ja bismo najviše voljeli da naša djeca shvate kako životna radost i sreća dolaze od nas samih, iznutra, i ne ovise o nekim vanjskim faktorima. Meni je točno ovako kako je ispalo najbolje moguće. Volim svoj život - zaključila je.

Pogledajte razgovor s Mirjam Pustički Kunjko za Laudato TV.
 


 

Da biste komentirali, prijavite se.